Uvjerili smo se već tisuću puta – svijet je malo kad baš onakav kakvim smo ga zamišljali, a još rjeđe onakav kakvim bismo željeli da bude. Na (ne)sreću, ni putovanja nisu onakva kakvima ih izmaštamo. Pa ovo što nam se dogodilo na putovanju u Ulaanbaatar, pa iz glavnog grada Mongolije preko Pekinga u (New) Delhi, teško bi bilo izmaštati. Nakon još jedne azijske pustolovine, shvatio sam da se sreća doista sastoji od izbjegnutih nesreća. Ma kakvo god putovanje bilo, najvrednije i najljepše od putovanja – ako se s njega vratite živi i donekle zdravi – doživljava se kod kuće, dijelom prije (izuzmemo li pakiranje, naročito ako se pakirate za put na kojem ćete okusiti čari temperaturnih razlika od tridesetak ili četrdesetak celzijevaca), a dijelom nakon putovanja. Taj ću doživljaj pokušati podijeliti s vama.
Iako sam odavno shvatio da su meteorolozi jednako pouzdani kao i političari, nije bilo druge nego vjerovati da će u Mongoliji, u Ulaanbaataru (što u prijevodu znači crveni junak, a ni u jednom dokumentu, ni na jednoj ploči, putokazu nisam naišao na razdvojeno ime Ulan Bator, kako ga mi u Europi pišemo) jutra biti hladna, oko nule, a danju oko deset stupnjeva. Na sreću, ujutro je bilo oko deset, a danju oko dvadeset, pa i više stupnjeva, bez kiše i bez vjetra. Uhvatili smo – kažu nam domaćini – posljednje dane lijepog vremena. Zimi se temperatura zna spustiti i do minus 40 stupnjeva pa hladnoća, potpomognuta vjetrom, dopire do kosti. U ovoj prostranoj, po površini ali i po povijesti – velikoj zemlji, zemlji nomada i jahača, prosječna zimska temperatura je minus 25, a ljeti plus 25 stupnjeva.
Staljinove čistke
Na nešto više od milijun i pol četvornih kilometara (Mongolija je 28 puta veća od Hrvatske, 18. je zemlja na svijetu po površini), smještenih između dva „diva“ (na sjeveru je Rusija, na jugu Kina) živi oko tri milijuna stanovnika. Prije tridesetak godina bilo ih je upola manje. Da ionako mali ali hrabar, ponosit, a nekad i itekako ratoboran narod, bude još manji, „pobrinuo“ se Staljin, u čijim je čistkama ubijeno više desetaka tisuća Mongola. Ubijeni su gotovo svi intelektualci te 18 tisuća budističkih redovnika, a samostani su uništeni. Većina ih je sravnjena sa zemljom. Osim što su izvršili genocid nad Mongolima, Sovjeti su uspjeli gotovo uništiti mongolsko tradicionalno stočarstvo. Koje se od devedesetih do danas oporavlja. Iako sam u desetak različitih izvora naišao na desetak različitih podataka o broju stoke, oslonio sam se na one koje su mi dali Mongoli. Pretpostavlja se da je na golemim prostranstvima 45 milijuna stoke, od toga 15 milijuna konja (mnogi izvori govore o gotovo 40 milijuna konja, što je – naravno – neozbiljno pretjerivanje), ponosu Mongola čija djeca prije nauče jahati nego hodati. Dakako, riječ je o djeci u ruralnim područjima, u kojima živi polovica stanovništva. Druga se polovica skrasila u Ulaanbaataru (smještenom na 1350 metara nadmorske visine), jedinoj urbanoj naseobini, jedinom gradu kako grad mi poimamo. Iako i male Ulanbatorce nastoje što više stopiti s tradicijom, priču o desetomjesečnim jahačima moramo tretirati, ipak, samo kao (ne)urbanu legendu.
No, Mongoli ne bi na samom početku 13. stoljeća mogli početi osvajati Aziju da ih Džingis-kan nije počeo obučavati, ne od malih nogu, već od „pelena“. Plemena koja je Džingis-kan ujedinio u mongolsku državu zavladala su svijetom. Mongolija se u to vrijeme prostirala od Tihog oceana do Sredozemnog mora. Tako da rečenica: „Prirodno je da se Mongoli i Hrvati dobro slažu!“ – koju je na večeri u dobrom ulanbatorskom restoranu s tradicionalnom mongolskom hranom izrekao (više u šali) Bat-Erdene Purevdagva, hrvatski počasni konzul u Mongoliji, zvuči logično. Naime, u dijelu srednjega vijeka živjeli smo u zajedničkoj državi, koja je bila četiri puta veća od one koju je stvorio Aleksandar Makedonski i dva puta većoj od Rimskoga Carstva. Mongoli su vladali i srednjom Europom, nastanili su se i na jadranskoj obali, koju naš počasni konzul, zvan od milja (ali i da se ne bi lomio jezik) Bagi – obožava.
„Ja sam purger – govori nam Bagi – i normalno je da volim Jadran, Opatiju, Split, Zadar, Dubrovnik i, naravno, moj Zagreb. Ali i svi Mongoli – bilo da je riječ o ministrima ili mojim prijateljima, poslovnim ljudima, koje sam doveo u Hrvatsku – očarani su ljepotama i žele se vratiti još koji put.“
I gospodin Bagi – koji je s nama proslavio 45. rođendan – sve to izgovara doista na hrvatskom, s kajkavskim štihom, tisuću puta tečnije od Milana Bandića. Naime, Bagi je u Zagrebu boravio od 1988. do 1996. Nakon što je završio ekonomiju na Zagrebačkom sveučilištu, zaposlio se i nakanio ostati u Hrvatskoj, no morao se vratiti jer ga je Mongolija stipendirala. Iz Ulaanbaatara (koji se nalazi uz prugu Moskva – Peking) je u Zagreb (i obratno) putovao vlakom sedam dana (a koliko je putovao do Hrvatske Džingis-kan ili njegov unuk Kublaj-kan, za čije je vlasti Mongolija osvojila najviše teritorija?!), pet do Moskve i dva dana od Moskve (preko Mađarske) do Zagreba.
Nakon što se 1990. godine Mongolija osamostalila, do ‘96. su na vlasti bili reformirani komunisti, a do 2000. Demokratska stranka. Posljednjih desetak godina na vlasti je velika koalicija reformiranih komunista i demokratskih stranaka te se Mongolija smatra najstabilnijom demokratskom državom Središnje Azije. U državi u kojoj živi oko 90 posto Mongola (78 posto su Kalka Mongoli) prevladavajuća religija je lamaizam, tibetanski oblik budizma.
Nasmiješena nacija
Iako je riječ o stabilnoj demokraciji, znači li to da u Mongoliji sve besprijekorno funkcionira? Daleko od toga. Službene statistike kažu da je oko pet posto nezaposlenih, a mnogo realnije procjene govore o 25 posto ljudi bez posla. Prosječna je plaća u državnoj administraciji oko 400 dolara (mongolska je valuta tugrik, jedan je dolar oko 2500 tugrika), učiteljska plaća je 300 dolara, a režije za prosječan stan su oko 150 dolara (litra benzina je 80 američkih centi). Za četvorni metar stana u Ulaanbaataru treba izdvojiti oko tisuću dolara, koliko zaradi mjesečno stručni građevinski radnik (kineske radnike – koji su značajna uvozna radna snaga – plaćaju upola manje). Činovnik mjesečno zaradi jedan dobar zimski kaput od kašmira, a najbolji kašmir proizvodi se upravo u Mongoliji od dlake kašmirske koze. Za članove Parlamentarne skupštine OESS-a, čija je jesensko zasjedanje održano u Ulaanbaataru, u Gobiju su priredili modnu reviju čiji se kreacije – ali i modeli – mogu svrstati uz bok najboljima na svijetu.
Na svakom koraku u Mongoliji – a veći dio vremena proveli smo u glavnome gradu – nailazimo na nasmiješene, gostoljubive, vedre ljude. Mongolke su lijepe, nevjerojatno dobra tena, dotjerane i emancipirane, za razliku od Indijki, prema kojima se vrlo često postupa kao prema ropkinjama.
Završavamo posjet Mongoliji i dolazimo ugodnim letom za Peking. Sastajemo se u Pekingu s veleposlanikom Koharovićem, koji nas brifira o stanju u Kini te odnosima Kine i Hrvatske. Nakon korisnog razgovora trebamo nastaviti put za New Delhi, a u njemu trebamo obaviti nekoliko sastanaka vezanih za aktivnosti OESS-a, čiji je Indija promatrač.
Pokušaj otmice aviona?
Prolazimo sve kontrole bez ikakvih peripetija i ukrcavamo se. Avion kreće sa svog gatea prema pisti i priprema se za rulanje. Umjesto da ubrza, airbus odjednom stane. Nakon što je avion neočekivano stao, za minutu, dvije, iz prednjeg dijela aviona furiozno upada nekoliko mladića i djevojaka i pita nas jesmo li zato da avion pričeka nekoliko njihovih kolega, studenata koji kasne. Pogledavamo se u čudu događa li se ovo stvarno ili sanjamo. Pa o tome hoće li avion poletjeti ne odlučuju putnici, već kontrolni toranj. Nakon neobičnog upita – na koji stjuardi ne reagiraju – pljesak većine, a većina su Indijci. U našem dijelu aviona iz minute u minutu raste napetost. Počinje žestoka svađa. Dio putnika se sjurio prema izlazu, ali ih osoblje aviona tjera na svoja mjesta. Bezuspješno. Nakon pola sata kaosa obraća nam se kapetan. Prvi i jedini put. Kaže da je blokiran te da zato ne može poletjeti. Ne može jamčiti sigurnost. Nalazimo se usred piste, ali niti polijećemo niti se vraćamo na gate. Nakon pilotova obraćanja, napetost u avionu postaje sve veća. Hvata nas panika. Je li to pokušaj otmice? Pitamo stjuardese što se događa. Ne odgovaraju ništa, blijede su. Navlače zastore kako ne bismo vidjeli što se događa u prednjem dijelu aviona. Nakon sat vremena, avion se vraća prema gateu. Stajemo tik do gatea. Opkoljavaju nas kola s rotirajućim svjetlima. Ali ostajemo u avionu još 45 minuta. Nakon sat i četrdeset pet minuta, kažu nam da moramo uzeti stvari i izaći iz aviona. Specijalci odvajaju nekolicinu putnika i posebnim ih vozilom prevoze do aerodromske zgrade. Dvadesetak specijalaca kontrolira avion. Nakon pola sata u autobusu, kažu nam da možemo u avion. Polijećemo bez dijela putnika. U New Delhi stižemo s tri sata zakašnjenja. U zračnoj nas luci dočekuje g. Ivan Matica iz veleposlanstva. U sobi smo u vrijeme doručka. Uostalom, nismo došli u Indiju spavati.
Oni pitaju nas, mi pitamo njih: „Što se, zapravo, događalo?“ Je li to bio neuspješan pokušaj otmice aviona ili...? Odgovaraju nam upućeni u takve situacije: „Kinezi su majstori za zabašurivanje takvih događaja. Službeno priopćenje glasi da je let odgođen zbog nepredviđene situacije.“ U kojoj je pilotu bilo onemogućeno polijetanje i u kojoj je više ljudi uhapšeno i u kojem smo se pitali: „Ima li pilota u avionu ili će avion voziti netko od putnika?!“
Na kraju cijele priče siguran i lako argumentiran zaključak jest: „U tih dva i pol sata krize u avionu brada mi je dodatno posijedjela.“
Iz avionskog kaosa upali smo u delhijski kaos. Prije svega prometni. Sve što sam dosad vidio u Africi, Južnoj Americi ili srednjoj Aziji savršeni je red prema ovom što se događa na ulicama (New) Delhija, grada koji ima, nagađaju čak i gradski oci, možda i 24 milijuna stanovnika. Naime, u Indiji nisu uspjeli uvesti osobnu iskaznicu, barem ne za sve stanovnike. Procjenjuje se da dobar dio stanovnika nema ama baš nikakav identifikacijski dokument. A kako onda utvrditi broj stanovnika?! Ipak, procjenjuje se da će Indija po napučenosti prestići Kinu 2028. godine.
Kacigu nosi samo muškarac
Ono što smo u nekoliko dana doživjeli u gradu koji ima pet ili šest puta više stanovnika od Hrvatske teško je opisati riječima. Tu je atmosferu teško prenijeti čak i na filmu. Osim prometa, u kojem je fascinantno to što se u tri traka poredaju, zbrda-zdola, šest automobila i još pokoja oto-rikša, na raskršćima je jedino pravilo – da nema pravila. Svi trube i blicaju dugim svjetlima. Na putu prema Agri, gradu od 4,5 milijuna stanovnika, u kojemu je jedno od sedam novih svjetskih čuda Taj Mahal, na autocestama susrećemo traktore, vidjeli smo čak i jedan kombajn, ljudi voze u suprotnom smjeru, preko ograde prebacuju motor kako ne bi platili cestarinu ili kako bi skratili put. Na motoru, jednom, vozi se i četvero ljudi. Jedno dijete sjedi na rezervoaru, muškarac na svom sjedalu, žena iza njega, a na samome kraju visi drugo dijete. Kacigu ima jedino muškarac. A znate li kako žena sjedi na motoru? Postrance. Ne smije, kažu, „jahati“ na motoru. Vulgarno je. Naravno, kada se motor sudari, pogibaju prije svega djeca i žena. U prometnim nesrećama strada godišnje 115 tisuća ljudi. Premda imam položen ispit za sve kategorije vozila osim za motor, u Delhiju ne bih bez sudara prešao ni deset metara. Iako smo, vozeći se prema Agri 280 kilometara, bili barem desetak puta u ozbiljnoj pogibelji, iako smo doživjeli svakom vožnjom nevjerojatan kaos na raskršćima, iako je nakon proloma oblaka u Agri nastao pravi potop na ulicama (voda je na cesti sezala – jer nema kanalizacije – gotovo do automobilskog praga), u nekoliko dana nismo vidjeli nijednu nezgodu, a kamoli nesreću.
U Delhiju su nam rekli: „Ništa ne jesti na cesti, ne jesti u neprovjerenim restoranima, ne piti vodu iz pipe, ne ispirati zube vodom iz pipe, ne šetati određenim dijelovima grada i paziti na smeće...“
A grad je pun smeća. Kažu da je Delhi najzagađeniji grad na svijetu. Naravno, karakteristika Delhija su slamovi. Ali privilegij je u njima živjeti. Mnogi – a riječ je o milijunima – moraju živjeti izvan tih sirotinjskih naselja. A gdje onda žive? Uz cestu. Pod mostovima. Ali i ta mjesta mafija naplaćuje.
Posebna je priča, jedna od najtužnijih, odnos prema ženama. Žena je – u indijskom prosjeku – rob. Nekad i niže od roba. Žena je podređena od rođenja. Sin je naš, kažu, a kćer ionako čuvamo za nekog drugog, onog za kojeg će se udati. I za koju treba dati miraz. Kći, dakle, košta, a sin donosi u kuću. Svekrva je prema snahi u pravilu okrutna. Snaha radi najgore poslove u kući. Blaži su prema njoj ako rodi muško dijete. Ako je prvo i drugo dijete ženskog spola, često ženu kažnjavaju unakazivanjem.
Jedan od indijskih fenomena jest i sporazumijevanje. Većina se Indijaca međusobno ne razumije. Evo i zašto. Prije pedesetak godina istraživanje je pokazalo da se u Indiji govori 1650 jezika. Glavni jezici su hindu, bengalski, telugu, marati, tamil i urdu. Najviše se stanovništva sporazumijeva na hindu jeziku. Oko 122 jezika govori više od milijun ljudi. Dakle, ne postoji nacionalni jezik. No, o svemu tome je – o Indiji kakvom je on vidi – knjigu napisao hrvatski veleposlanik Amir Muharemi, diplomat kojeg s razlogom itekako poštuju od East Rivera, preko Londona, Istanbula i Jeruzalema do New Delhija.