Jens Lapidus koji u ponedjeljak dolazi u Zagreb na novi festival Naklade Ljevak u literarnom svijetu najpoznatiji je po svojoj Stockholmskoj trilogiji kojoj bi priličio i naziv Balkansko-stockholmska trilogija. Zahvaljujući VBZ-u, hrvatski čitatelji i oni iz cijele regije mogu iz prve ruke saznati sve o Radovanu Kraljiću, srpskom mafijaškom šefu koji vlada stockholmskim uzorno multikulturnim podzemljem. Tako je ovih dana objavljen i završni dio trilogije, roman “Život na visokoj nozi” koji je sa švedskog preveo Danilo Brozović, a uredio Stjepan Ravić. Taj je roman Lapidus, inače ugledni švedski odvjetnik specijaliziran za krivično pravo, osim u hladni i vlažni Stockholm, smjestio i u topli, ali podjednako vlažni Tajland. I premda se radi o završnom romanu trilogije, finale knjige ostavlja one poznate tri točkice kojima autori kriminalističkih romana iznimno vole škakljati maštu svojih obožavatelja. I u iznimno pitko pisanom “Životu na visokoj nozi” pojavljuju se likovi iz “Lake love” i romana “Nemoj zajebat”. Prvenstveno se to odnosi na mafijaškog šefa Kraljića, no ovaj se put Lapidus više bavi njegovom energičnom jedinicom i nasljednicom Natalie. Srpski mafijaši sudaraju se s južnoameričkima i napose ruskima. Ratovi iz bivše Jugoslavije ali i bivšeg Sovjetskog Saveza svoj merkantilni nastavak imaju na posvećenom bjeloputom švedskom tlu. Dotepenci iz pakla dodatno korumpiraju skandinavski socijalni raj i socijalnu utopiju. U tom agresivnom kotlu ne biraju se ni ciljevi ni sredstva. Ljudska je narav porozna. A mafijaši to znaju bolje od ispovjednika i žive upravo od te poroznosti.
Lapidus je poznat po kratkim, ubojitim rečenicama koje redovito servira s psovkama. U “Životu na visokoj nozi” ponovno se bavi pukotinama u policijskom sustavu, kritizira švedsku politiku ali i opisuje tamnu stranu švedskog blagostanja u kojemu svi ljudi nikako nemaju ista prava, a sve ih se više kuha u tom jednom te istom švedskom loncu pomalo nespojivih okusa i ukusa. Lapidusu smeta društveno licemjerje, pa on elegantno simpatije čitatelja usmjeruje na stranu zločinaca koji jesu mafijaši, ali imaju i onu ljudsku stranu, vole svoje majke, sestre i nećake, maštaju o vlastitoj djeci, prisjećaju se djetinjstva i najdražih jela…
Pomalo nepotrebno i isforsirano, Lapidus lik inspektora Martina Hägerströma oblači u homoseksualnu košulju kako bi romanu dao neke dodatne dimenzije, a sve u želji da štivo uz obavezne porcije nasilja ima i povremene izlete u ljudsku erotiku. Uostalom, spoj seksa i nasilja odavno je dobitna formula za kriminalističke romane, koju je s više ili manje uspjeha upotrijebio i Lapidus. Ali, švedski autor je u završnom dijelu svoje domovinske trilogije ipak ostao bez koncentracije, u čemu mu homoseksualni promiskuitetni policijski inspektor koji u mafijaškom miljeu bez ikakvih problema nalazi srodne duše i nije bio od presudne pomoći. Doduše, možda je baš u tim scenama autor bio maksimalno sarkastičan? No, problem završnog romana trilogije je i to što u njemu gotovo da i nema tajni koje čitatelji moraju odgonetavati. Klupko se tu razmotava samo od sebe. I likovi su prilično jednodimenzionalni. Ipak, Lapidusovi romani važni su za razotkrivanje pozadine multi-kulti civilizacije koja nije tu da bi probleme rješavala, nego ih ekspresno stvara i onda skriva ispod tepiha. A ti se problemi multipliciraju podjednako brzo. I eksplozija je neizbježna. A baš o toj eksploziji piše Jens Lapidus.
>> I u Stockholmu ima mafijaških ubojstava kao kod vas u Zagrebu