Svi ste vi Božja braća – tako barem za oltarom propovijedaju svećenici. Nitko nema prvenstvo, nema veza, nema tog novca kojim bi kupio samilost ili mjesto u vagonu koji u određenom trenutku samo krene prema "gore". No, što kad u ruci držite ekskluzivu – povratnu kartu kroz "svjetleći tunel"?
Što kad negdje odozgo promatrate svoje beživotno tijelo i ne osjećate strah? Srce ne kuca već petu minutu. Pacijent putuje u neki drugi svijet?!
Svjetlost i mnogo vode
– Vidjela sam svoje tijelo puno mrlja, oko sebe uznemirene liječnike u zelenim kutama, a onda sam samo otišla – sjeća se 56-godišnja Zagrepčanka Biserka Blažeka. Ona je u siječnju 1993. godine na operacijskom stolu završila zbog bruha, no pala je u anafalaktički šok i, kaže, doživjela nevjerojatan susret.
– Bio je to miran prostor bez zvukova, bez automobila, bez drveća. Samo jaka svjetlost, nisko svijetlozeleno raslinje i puno vode. Strahovito mnogo ljudi kojima su se jedino lica jasno vidjela, međusobno su komunicirali na nerazumljivom jeziku. Sjećam se da nisu hodali, nego su se kao na nekoj vrpci izmjenjivali. Pokušala sam se i ja ubaciti u razgovor, no nitko me nije doživljavao. Kao da me nitko od njih nije vidio. Odjednom sam osjetila kao da mi se na leđa prilijepila guma i povukla me velikom brzinom u mračan tunel – kaže.
U tunelu u kojem se zatekla nije joj bilo ugodno – osjećala je bol i strah.
– U tunelu je bio mrak, tišina. Imala sam osjećaj kao da se borim s nečim. S leđa mi je prišla časna sestra. Bila je to prelijepa žena koju nikad prije nisam vidjela. Djelovala je nešto starije od mene, s prekrasnim bijelim zubima. Nije se predstavila. Nasmijala se, a sve što je izgovorila bilo je: "Vi ćete živjeti." Nakon tih riječi sve je nestalo, a onda sam začula glasove liječnika – kaže.
Kao balon rasprsnulo se Biserkino putovanje "izvan tijela", otvorila je oči i zadržala ih na liječnici – anesteziologinji.
– Hvala Bogu da ste se vratili. Doživjeli ste kliničku smrt – izgovorila joj je. Nakon dva dana bolnički krevet zamijenila je svojim, vratila se poslu. U srpnju iste godine doživjela je moždani udar.
– Ležala sam u krevetu, desna mi je strana tijela bila oduzeta, usta iskrivljena. Netko je ostavio bolnički prozor otvoren i u dvorištu sam ugledala časnu sestru, onu koju sam vidjela na svom "putovanju". Iako mi se ona nije predstavila, fufljajući sam pitala: "Nije li ono sestra Magdalena?" Liječnici su kimnuli glavom, pitali odakle je poznajem. Ispričala sam što mi se dogodilo prije pola godine. Tražila sam da je dovedu k meni. Ona je stigla tek nakon dva dana. Mislim da je i njoj priča koju su joj prenijeli bila šokantna. Kada je stigla, rekla mi je: "Bila sam u crkvi, razgovarala sa svećenikom. Rekao mi je da vas posjetim jer sam sad s vama posebno povezana." Otad je dolazila svaki dan i sjedila uz moj bolnički krevet – priča svoju priču Biserka.
Ništa se u životu ne mora, naučila je nakon toga iskustva.
"Moj susret sa živim Bogom" knjiga je s kojom se budi i liježe u krevet.
Stara, gore je super
– Nemam strah od smrti, odoh ja sutra ako treba. Ljudi, gore je prekrasno. Prijateljici koja je umirala od karcinoma rekla sam: "Stara, gore je super" – kaže.
Ostatak života provesti u miru, to je želja žene koja obožava planinariti, šetati i slagati slagalice.
U sitnim životnim radostima, voćnjaku i prirodi uživa i 50-godišnji Vrbovčanin Branko Mičuda. Pet godina živi s defibrilatorom. Dvostruku kliničku smrt u jednom danu prouzročio mu je ubrzani rad srca – više od 200 otkucaja u minuti. Dijagnosticiran mu je rijetki Brugada sindrom. Pozlilo mu je nakon što se vratio iz noćne smjene, prvi put ga je u život vratila supruga, a drugi put pomogli su mu liječnici Hitne pomoći.
– To je to, pomislio sam. Samo sam se izgubio, preznojio. Sad kad sam svjestan da sam dva puta izbjegao smrt, odahnem. Prije toga sam bio temperamentan, radio sam sve na brzinu, nisam uživao u sitnicama – govori o svom životu prije kliničke smrti. Ipak, u tom stanju nije doživio baš nikakva iskustva.
– Nisam imao nikakva priviđenja. Ne mogu čak niti reći da mi se pred očima odvrtio život. Mislim da, osim slabosti kad sam se probudio, nisam osjećao ništa – govori Mičuda.
Svjestan je da ga na životu drži baš defibrilator koji mu se u posljednjih pet godina uključio 30 puta. Elektrošokove koje taj uređaj proslijedi baš toliko puta su mu spasili život.
– To je odvratan osjećaj. Točno znam da mi srce podivlja, a onda stanem ili legnem i čekam elektroudare. Nije to lako – govori.
Proći svjetlosnim tunelom i vratiti se obaviti "zemaljski posao", mogu li to samo odabrani?
– Svi smo odabrani da odemo, neki su izabrani da se vrate. Neću tvrditi da je to posebno odobrenje, ali čovjek si to tako može protumačiti – o fenomenu kliničke smrti progovara pater Zvjezdan Linić.
U 43 godine misništva kao duhovnik bio je oslonac onima koji su preživjeli takvo iskustvo.
– Nemam razloga ne vjerovati opisima takvih doživljaja. Ohrabren sam kad slušam o tome jer to je Božji dodir. Klinička je smrt trenutak kad život visi o koncu, a ljudsko biće je tada stopljeno u vječnosti. Onima koji su to doživjeli to je dokaz da postoji život poslije smrti – objašnjava Linić i dodaje: – Biti s Kristom, to je užitak, to je raj.
Drago Plečko: Ništa osim Stvoritelja nema smisla
Alternativac Drago Plečko, prakticirajući surat shadb jogu, sam je sebe četiri puta što zbog znatiželje, što zato što to uspješni jogiji rade, doveo u stanje kliničke smrti.
– Šest sati prosjedio sam u meditaciji. Sklopljenih očiju gledao sam nepoznate krajolike, ponirao u dubinu svoje svijesti, ali i doživio užasne strahove – objašnjava Plečko.
– Potrebna je praksa. Svijest se može projicirati u više sfere tek nakon što vam tijelo utrne da ne osjećate više ni jedan njegov dio. Doživljaji se intenziviraju, imate vizije spirala u bojama. Istovremeno osjećate da ste i u tijelu i izvan njega – kaže. Prvi se puta u takvu avanturu upustio u šumama države Maine, za jutarnje meditacije.
– U početku je to djelovalo bizarno. Proletio sam kroz tunel i našao se s druge strane gdje sam prvo vidio purpurno sunce na horizontu. Ispred njega zastor dima koji je podsjećao na cigaretni dim. Znao sam da nisam u svom tijelu, ali nije me hvatala panika, jedino sam osjećao mir. Učinilo mi se da su nebesa savijena – opisuje "život s one strane". Ostala su mu iskustva, kaže, više kontrolirana.
– U onome što je za nas sekunda odvrti se niz događaja. Kada ste u tom stanju, jasne su vam najkompleksnije znanstvene ideje, kao to da su prostor i vrijeme jednaki i mogu se predočiti kao kugle stisnute jedna do druge – kaže. Ta iskustva naučila su ga da je na ovaj svijet došao da u njemu funkcionira prihvaćajući zablude i iskušenja.
– Ovaj je svijet materijalistički zvjerinjak. Ništa osim ljubavi Stvoritelja nema smisla – objašnjava Drago Plečko.
Anđelko Vrca: To iskustvo nije mistično, nego proizvod moždanog rada
Profesor dr. Anđelko Vrca, neurolog iz KBC-a Dubrava, poručuje da struka priznaje isključivo cerebralnu smrt pa samo tim terminom i vladaju.
– To je stanje iz kojeg nema povratka ni jednoj vitalnoj životnoj funkciji – objašnjava.
– Kad govorimo o kliničkoj smrti, može se dogoditi da promatrač ne uoči nikakve znakove života, što ne znači da je sve pogašeno i da je nepovratno nestalo. Od 5 do 15 minuta razdoblje je kada kardiovaskularne funkcije i vitalne funkcije mozga mogu biti pogašene, nakon čega se osoba može "vratiti". Sve dok postoje reakcije i refleksi moždanog debla, govorimo o kliničkoj smrti – kaže.
No iz dugogodišnjeg iskustva priznaje da neurolozi i nisu previše oduševljeni niti posebno inspirirani pričama koje ljudi prepričavaju da su ih doživjeli u tome stanju.
– Nije riječ ni o kakvom bivanju izvan organizma, nego je riječ o prolasku vlastitog sadržaja kroz "program" koji stvara osjećaj da osoba lebdi. Sadržaj koji se doživio provučen je u mozgu kroz "alat" koji kod ljudi stvara dojam nečega što nikad nisu vidjeli. Sadržaji nisu mistični, oni su proizvod moždanog rada, ali ujedno i stupnja obrazovanja osobe, njezine dobi i spola, prethodnom moždanom zdravlju i mnogim drugim činjenicama – poručuje.
Kaže da osobe koje boluju od parcijalne kompleksne epilepsije u tijeku napadaja često proživljavaju i doživljavaju takve slike, no o njima i ne pričaju previše jer znaju da je to bolest.
– Baš takve osobe često spominju osjećaj bivanja izvan sebe i promatranja svog tijela. Ti događaji nisu "ekskluziva", već su oni rezultat moždanog rada pa zato ima mnogo sličnih priča – objašnjava Anđelko Vrca.
Život poslije smrti - iskreno mogu reći da se nekako i bojim života poslije smrti - od kojeg jedino tražim - ako postoji - da bude okružen dobrotom i da ne budem progonjen kao što sam u ovom materijalnom životu ! I ne želim da mi se sudi - jer ni ja nisam kriv što sam upravo ovakav kakav - jesam ! A da bi hti biti bolji - to mi je želja za moj budući život - poslije smrti !