Život posvetio svijetu akrobata, žonglera i klauna

Životna priča danas šezdesetpetogodišnjeg Rovinjca Antonia Bacchiaza mogla bi nekome od domaćih redatelja poslužiti kao predložak za uzbudljiv dokumentarni film o životu o cirkusu i svijetu žonglera, akrobata, krotitelja divljih zvijeri i klaunova, njihovim lutanjima i neobičnim doživljajima. Svega onog što je proživio Antonio Bacchiaza, akrobat u mirovini.

Dječak u cirkusu
Rođen sam u Vodnjanu 1934. u velikoj obitelji, u kojoj se majka brinula o sedmero djece. Živjelo se teško, u siromaštvu pa sam već sa 14 godina radio u Uljaniku i učio za bravara. Život mi se preokrenuo kada je u Vodnjanu gostovao cirkus Artus Štefana Bergera iz Bjelovara. Kao i ostala dječurlija, vrtio sam se oko šatora, donosio im vodu i slušao cirkusante kako bi me pustili besplatno odgledati predstavu.

Berger me je tada zapazio i poveo sa sobom. S njim sam prokrstario bivšu državu uzduž i poprijeko i naučio razne cirkuske vještine. Najviše mi se sviđalo balansiranje na glavi i bradi. Kriomice sam vježbao dok nisam svladao tehniku, a nakraju sam mogao na bradi nositi četrnaest stolica i dva stola i postao sam najbolji balanser u državi - prisjeća se Antonio Bacchiaza. Ističe da je najviše od zanata naučio od čuvenog Ličanina Marijana Matijevića, koji je zubima vukao kamion, motao željezne šipke oko vrata i razbijao kamenje na prsima i na čelu.



- I ja sam sve to naučio i izvodio. Za to je trebalo uložiti puno truda, izgubiti puno sati u vježbi, ali isplatilo se, prisjeća se šjor Toni, ljudina golemih šaka kojim bi i danas mogao srušiti bika. U cirkuskoj koloni, prvo na konjskim kolima, a kasnije i na kamionima tih 50-ih i 60-ih putovalo se od mjesta do mjesta i izazivalo divljenje, smijeh i radost i djece i odraslih.

Bilo je i velikog siromaštva, naročito u bosanskim mjestima, gdje su djeca znala donositi i jaja, kolut sudžuka i vrećicu jabuka da ih puste pod šator. Antonio je, viseći na jarbolu, visokom sedam metara, u zubima držao suprugu i vrtio je, obješenu o široki remen - prisjeća se s nostalgijom svoje mladosti šjor Toni.

Tonijeve ozljede
U Makarskoj je, prisjeća se akrobat, jarbol pukao i on je pao. Puna tri dana bio je u komi, dok mu je partnerica prošla s lakšim ozljedama. Ali kaže šjor Toni, to su rizici toga posla. Kada se rastao od prve supruge, prešao je u veliki državni cirkus Adria i ponovno se oženio, a zatim se s drugom suprugom skrasio u Rovinju gdje je do 1994. godine, i odlaska u zasluženu mirovinu, držao lunapark u turističkom naselju Villas Rubin. Iako je već pet godina umirovljenik, Toni ne miruje.

Ako nije u svojoj radionici, onda je kao pravi Istrijan i čovjek od mora, na moru u lovu. Najdraži mu je, kaže nam, lov na lignje. Šjor Toni Bachiaza kaže da je upravo zahvaljujući godinama u cirkusu izučio razne zanate koji mu u danima mirovine dobro dođu. Uz bravariju zna sve u vezi sa strujom i vodom i obavlja razne popravke po kući. Najdraže mu je ipak sastajanje s prijateljima. Svako na kavici s njima prepričava dogodovštine iz života pod cirkuskim šatorom.

Antonio Bacchiaz ponekad priča i o svojoj brojnoj obitelji koja se rasula po svijetu. Kada je počeo Drugi svjetski rat, njega su strpali u pulsko sirotište, a njegovu trogodišnju sestru Palmiru, koju su od milja zvali Pina, odvele su časne sestre u Trst i smjestile u sirotište Cassa di Nazaretto. Otad pa do 1991. Toni ništa nije znao o sudbini svoje izgubljene sestre. Iako ju je tražio po Trstu i raspitivao se kod časnih sestara, nitko mu nije znao, ili nije htio, ništa reći. Trinaestogodišnju Pinu posvojila je neka obitelj i odvela u Ameriku, gdje se udala i ima četvero djece. Kada joj je umrla pomajka, u kući je našla omotnicu sa svojim krsnim listom i otpusnicom iz tršćanskog sirotišta. Tako je napokon doznala da je rođena u istarskom gradiću Dignanu pa je 1991. s mužem krenula preko Atlantika u potragu za korijenima. U Vodnjanu i Rovinju se susrela s bratom Tonijem i sestrama Angelom, Marijom i Ritom, koje su doputovale iz Venecije, Torina i Labina da nakon 50 godina vide i upoznaju svoju Pinu. Bilo je suza radosnica i priča o izgubljenom djetinjstvu i otad Palmira Bacchiaz često posjećuje Istru i pronađenu rodbinu, kako bi barem donekle nadoknadila izguljenih 50 godina života.