Život u tamnici stoji godišnje 9-18 tisuća eura

Svakog dana stražari donose pritvorenicima popise i potvrde. S pomoću popisa stanari haaških ćelija naručuju pokoju papriku, krumpir, malo voća, nešto mesa, telefonske kartice. Drugog im dana stražari donose potvrdu na kojoj piše koliko su eura potrošili i koliko im je još ostalo na računu. Taj prikaz vrijedi, međutim, samo za one pritvorenike koji “preko ograde” imaju obitelj dovoljno imućnu da im uplaćuje stotine i stotine eura potrebnih za plaćanje boravka u “pansionu Haag”.

Žuti hotel, kako su zatvor u Scheveningenu vrlo netočno nazvali mnogi novinari, skupo naplaćuje zatvorski luksuz. A luksuzom se smatra odbijanje obroka koje nudi zatvor, kao i želja da se, barem telefonski, višegodišnji pritvor u skučenim sobicama ublaži razgovorom. Nekoliko tih važnih minuta telefonom stajat će 10-ak eura. Sočna paprika, po komadu i 3 eura, biftek 12 eura.

Nepodnošljiv život
To bi bilo podnošljivo kad bi taj trošak trajao pokoji tjedan ili mjesec, no kada se boravak odulji na četiri, pet ili više godina, trošak za većinu pritvorenika i njihovih obitelji postaje nepodnošljiv. Vijesti o pobuni zatočenika haaške pritvorske jedinice u Scheveningenu, a zbog straha koji je proključao nakon niza čudnih smrti ili samoubojstava privorenika, nisu bile točne.

No, svi koji su proveli godine, ili ih još provode, u tamnicama najsporijeg suda na svijetu slažu se da je razloga za pobunu zatvorenika mnogo. Spomenuta pritvorska jedinica, dograđena u zgradi zlokobnog zatvora u kojemu su svojedobno nacisti držali Nizozemce, a oni potom stotine kriminalaca i narkomana te u posebnom dijelu i osumnjičenike za ratne zločine, nije običan zatvor.

Odnosno, običan za obične kriminalce, no, pokazalo se da je vrlo problematičan za desetke pritvorenika pristiglih proteklih godina s ratnih prostora bivše Jugoslavije. Većinom u dobi od 50 do 60 i više godina, stanari haaških ćelija sve teže trpe spartanske uvjete izvorno namijenjene mladim ljudima koji su se ogriješili o zakon.

Očajna hrana
Sljedeći razlog za bunu u haaškim ćelijama jest očajna hrana. Svakog dana stiže im lunch-paket (onaj avionski) s tjesteninom, rižom, graškom, umakom, salatom te komadićem nejestive piletine ili nekakve crne govedine. To je ručak, a doručak i večeru predstavlja jogurt, jabuka, puding, slatko mlijeko. Zatočenici kažu da se 90 posto te hrane baci... Dakle, preostaje im samo platiti “luksuz” iz kantine. Nemaš li novac ili bolje stojećeg zemljaka kao sponzora, moraš jesti groznu zatvorsku hranu.

Posebno je dramatično iskustvo rabljenja tzv. intimne sobe na koju zatočenici imaju prava samo kada im stignu vjenčane supruge (nevjenčane i djevojke isključene su). Uzmeš plahtu, jastuk, staviš to na željezni krevetić širok 80 cm i – uživaš sa suprugom... No, moraš biti brz jer imaš samo dva sata na raspolaganju, a nakon toga u intimnu sobu ulazi novi par – kažu haaški doajeni. Stražari tvrde da u toj sobi nema kamera, no pritvorenici u to sumnjaju.

Prepričavaju zgodu s čestim korisnikom sobe, umrlim Miloševićem; oprezni “deda”, skupljao je masnoću s tava u kojima se peklo meso i potom ga iz male kutijice razmazivao po mjestima u intim-sobi za koja je sumnjao da bi ondje mogle biti skrivene kamere. No, prepričavaju i grozne scene kada je jedan od pritvorenika, oduzet i u kolicima, držan u takvim uvjetima, a pomoć je imao samo dva puta na dan, kad ga je bolničarka dolazila okupati i preodjenuti.

I sada “pansion” ima sličnog, nepokretnog zatvorenika. Stanari “pansiona” bune se i zato što je jedini telefon u dnevnom boravku, samo nekoliko metara udaljen od mjesta na kojima stanari sjede, pa svi čuju razgovor. Cijena haaškog “luksuza” – od 500 do 1000 eura mjesečno za hranu iz kantine, od 200 do 500 eura mjesečno za telefonske kartice – dovodi do bizarnog zaključka. Koliko-toliko ljudskiji boravak u “žutom haaškom hotelu” stoji od 9 do 18 tisuća eura godišnje. Tko nema novac, mora pokušati preživjeti u “besplatnom režimu”.

Svi umiru ili se ubijaju vikendom, objašnjavaju stanari tajnovite haaške smrti. Zatvorenici su psihotični jer 16 sati provode zaključani u malenoj ćeliji u koju se upuhuje zrak, a stakleni se prozorčić ne može otvoriti. Zatvaraju ih vikendom već u 17 sati poslijepodne, a ćeliju otvaraju tek u 9 ujutro (radnim danom u 20.30 do 7 ujutro). – Stražari imaju pravo na slobodne vikende – objašnjavaju pritvorenici i dodaju: Nije ih briga što su svi već poluludi i što znaju popušiti kutiju cigareta te toliko zadimiti ćeliju da se uključi alarm. Tada stižu vatrogasci, pa stražari moraju otključati ćeliju.

Svaka kronična bolest postaje za život opasna, a 80 posto zatočenika nevoljko priznaje da pati od psihičkih poremećaja. – Najgore je što ubrzo nakon dolaska shvatiš da ćeš i sam za koju godinu isto tako teturati po hodniku i od stražara tražiti da ti iz ambulante donesu jedinu stvar koju možeš dobiti besplatno – tablete sedativa – kaže jedan od stanara “pansiona Haag”.