Život više ne bih mogla zamisliti bez svog Vanje

Ustajem poslije pet sati kako bih se mogla spremiti za školu. Kozice, gdje živimo, udaljene su nekoliko minuta od Slatine, a vlak kojim putujem u Viroviticu u školu polazi u 6.35 pa me tata na kolodvor odveze prije svog posla. Vanja je tada, katkad, već budan. Malo se pomazimo, nahranim ga hranom iz bočice, poljubim i predam mami koja se o njemu brine dok se ne vratim iz škole, poslije 15 sati.

Škola na prvome mjestu
Ručam, a prije domaće zadaće Vanja i ja obvezno skupa odspavamo sat ili dva – o svojoj svakodnevnoj rutini govori 18-godišnja Dajana Ekert, maturantica ekonomskog smjera virovitičke Strukovne škole, koja je i majka sedmomjesečnog, živahna dječaka Vanje.

– Zatrudnjela sam u trećem razredu, mladić i ja tada smo bili već dvije godine zajedno. Da sam trudna, doznala sam tek četiri mjeseca pošto smo prekinuli. Otišla sam ginekologu jer sam sumnjala da nešto nije u redu. Nisam imala mučnine ni dana, po kojima bih odmah mogla zaključiti da je riječ o trudnoći – kaže Dajana kojoj je uz osobni šok nakon vijesti da je trudna bilo iznimno teško sve priznati i roditeljima.

– Prihvatili su to, ali jasno da je bilo šokantno. I sama sam mislila, na nekoliko trenutaka, da mi se srušio cijeli svijet. No na pobačaj nikada nisam ni pomišljala, uvijek je bilo samo jedno – dijete ću zadržati. Danas ne mogu zamisliti život bez Vanje i ne žalim ni za čim – kaže Dajana dok se Vanja igra njezinim školskim bilježnicama. Kako su ona i mladić prekinuli prije nego što je doznala da je trudna, dječaka je odlučila podizati sama.

– Nema smisla vjenčati se samo zbog djeteta kad nismo jedno za drugo – smatra Dajana. Dok je bila trudna, kaže, najvažnije joj je bilo ne zanemariti školu, koja joj je i danas jako važna. Vrlo je dobra učenica.

– Na sreću, nisam imala poteškoća u trudnoći pa sam i u osmom mjesecu putovala na nastavu i polagala ispite. Termin porođaja bio je 31. lipnja, a škola je završila samo nekoliko tjedana prije. Prijatelji su mi nosili školsku torbu, kupovali časopise i knjige vezane uz trudnoću i majčinstvo, a mnogo sam čitala i na webu.

U školi smo učili samo osnovno, a sve ostalo o trudnoći, dojenju i djeci doznala sam od mame i prijateljica koje su me podržavale – sjeća se Dajana, koja nakon mature planira na fakultet, ali još ne zna koji.


Nije sramota
Drži Vanju u krilu, u maloj djevojačkoj sobi ispunjenoj fotografijama. Uz njezinu postelju i radni stol postavljen je šareni dječji krevetić pun igračaka. Svaki tren Dajani Vanja svojim nestašlukom izmami širok osmijeh.

– Ne mislim da sam prikraćena ni u čemu, katkad iziđem na kavu s prijateljicama, ali mi izlasci ne nedostaju. Nije mi važno što drugi misle o meni, niti ovo smatram sramotom za sebe ili svoju obitelj kako bi to mnogi shvatili. Mama Mirjana desna mi je ruka, i tata Zlatko pomaže, a brat Ivan i sestra Ivana Vanju obožavaju i, na kraju, sve je dobro ispalo.

Možda sam premlada za majku, u mojoj dobi nije najbolje vrijeme za majčinstvo, no trudim se svaki dan ne zanemariti školu, ali i biti dobrom majkom – ističe Dajana.