Kakav je zapravo život hrvatskih vojnika u misiji u Afganistanu? U zemlji opterećenoj plemenskim sukobima i ratovima, zatiranjem prava žene i djece, zemlji radikalizma i beskrajnog siromaštva. Zemlji koju, kad netko spomene, pomislite na jad, tugu i bol kojoj nema kraja. Hrvatski su vojnici već godinama u toj zemlji, trenutačno ih je oko stotinu. Tijekom tih godina oni su upoznali Afganistance, ali i oni njih. Časnički namjesnik Zoran Kos i stožerni narednik Miljenko Milčić bili su svaki u po tri misije u Afganistanu. Prekaljeni ratnici, i očito ljudi velika srca, imali su što ispričati našim novinarkama.
Karlovčanin Miljenko Milčić već je nekoliko godina u mirovini, ali se dobro sjeća svega što je prošao u uniformi Hrvatske vojske: od 1991. godine kada je s 24 godine kao dragovoljac krenuo u obranu Hrvatske u Domovinskom ratu, pa do tri misije koje je kao pripadnik specijalnih snaga vojne policije proveo u Afganistanu. Bio je jedan od hrvatskih vojnika koji je u mirovnu misiju krenuo među prvima, kada još Hrvatska nije ušla u NATO. Tragična pogibija mladog hrvatskog vojnika Josipa Briškog podsjetila ga je na sve što je sam prolazio u Afganistanu.
Osiguravamo političare
Iako je u životu prošao sva hrvatska ratišta, bio u akcijama Bljesak i Oluja, po ratištima diljem zemlje, zbog čega je dobio sva odličja i medalje koje u Hrvatskoj može dobiti, iako je prošao obuku i kao pripadnik najboljih i najuvježbanijih vojnih snaga bio u mirovnim misijama, kaže da je situaciju koju su doživjeli hrvatski vojnici kada im je kolega Josip Briški stradao, bilo nemoguće predvidjeti, a ni spriječiti. Na taj faktor iznenađenja, siguran je stožerni narednik Milčić, nisu mogli utjecati.
– Strašno mi je žao zbog pogibije hrvatskog vojnika, to je velika tragedija za obitelj, kojoj izražavam iskrenu sućut, a tuga za sve nas, njegove kolege. Nažalost, to je rizik koji profesionalni vojnik svuda u svijetu nosi. Znam da su i on i kolege bili vrhunski uvježbani za misiju, kao i svi mi koji smo bili u Afganistanu. Vojnike obučavaju vrhunski instruktori, i sam sam bio jedan od njih, i znam da nikako to nisu mogli predvidjeti. Ni jedna obuka to ne može predvidjeti. Mi smo, zapravo, u tim misijama “gosti” u bazi većih zemalja, poput Njemačke, Francuske, SAD-a i ostalih i Hrvata je uvijek puno manje u odnosu na brojnost vojnika većih svjetskih sila. Primjerice, nas je u jednoj misiji bilo 50 pripadnika Hrvatske vojske, a primjerice iz većih je zemalja bilo i nekoliko tisuća vojnika. Nikada Hrvati nisu bili meta nikome, ali su zato vojnici tih većih zemalja bili svakodnevno na udaru i stalne mete. No, to nije ništa značilo u smislu da smo mi bili opušteni, mi smo bili na istoj razini spremnosti i borbenosti kao i svi ostali – kaže nam Miljenko Milčić.
Posao hrvatskih vojnika uvijek su bile mirovne misije; pomagati lokalnom stanovništvu, osiguravati mjesta na koja idu štićene osobe, pomagati vojsci u obuci, savjetima. Zapravo, pripremati lokalno stanovništvo za život kada se jednom uspostavi mir, čemu su se svi nadali.
Velike zemlje poput Njemačke tamo su i donatori u gradnji škola, bolnica, putova, a Hrvati su često bili u osiguranju. Milčić se prisjeća da je bio u nizu patrola, osiguravao je putove štićenih osoba, pa je tako dva puta bio i u osiguranju dolaska njemačke kancelarke Angele Merkel.
Baš zbog takvih stvari, i što nas je bilo malo u odnosu na druge, Hrvati nisu bili meta jer, da ode naš kontingent, to je kap u moru u odnosu na to da iz misije odu pripadnici, recimo američke vojske – dodaje nam sugovornik.
Nisam znao gdje idem
Njihov je dan u mirovnoj misiji, prisjeća se Miljenko, bio strogo određen, poštujući sve sigurnosne protokole, odlazili su kamo su trebali van baze, no nikada u isto vrijeme i ne istom rutom, ali niti u bazi nisu bili potpuno opušteni niti sto posto sigurni.
– Nema tamo opuštanja, uvijek smo bili na oprezu, jer, jednostavno je to tako, tako se moraš ponašati. Bili smo vani na plus 50 stupnjeva, no s obzirom na to da tamo nema vlage u zraku, to nam nije bio problem. To u jednom trenutku više i ne registriraš. Nije nam bilo problem nositi niti svu opremu i naoružanje. U Afganistanu te ne bole noge ili ruke iako si možda cijeli dan na terenu, već te bole oči. Zato što stalno promatraš što se događa oko tebe: ljude, njihove reakcije, ponašanja. Sve je važno. Primjerice, nitko od lokalnog stanovništva na biciklu, triciklu, motoru u automobilu nikada nije sam. Uvijek oni voze cijelu obitelj nekamo; ženu, djecu, zna ih biti pet ili čak sedam na motoru. Ako je netko sam, to nije slučajno. Nije slučajno ni da se jedan ili dvojica voze u automobilu koji je totalno “legao”. S obzirom na to da znaju u vozilo, kada idu u samoubilačke misije, stavljati po 200 kilograma eksploziva, to se na vozilu uoči – uvjerio se Miljenko u razne metode ratovanja u Afganistanu.
Sve što se vidi i doživi u misiji, dodaje nam sugovornik, nakon vojnici koji tek trebaju ići uvijek imaju svježe informacije o stanju na terenu. A ono se tijekom godine, prisjeća se Milčić, svakako mijenjalo, jer su i neprijatelji bili sve uvježbaniji. Milčić je u misijama bio i kao instruktor, ali i kao prvi dočasnik zapovjedniku kontingenta, a treću je misiju odradio kao jedan od svega dva Hrvata, pripadnika specijalnih snaga vojne policije u njemačkoj bazi na sjeveru Afganistana.
– Bez obzira na tragediju, ja ni u kojem slučaju nisam za to da se prekinu misije hrvatske vojske, već da se one nastave. Nitko od nas tamo nije išao niti ide radi novca, već kako bi se našao među najboljima u svom zanimanju. A u tim su misijama najbolji, najuvježbaniji, elitni članovi svih vojski, pa tako i hrvatske. Kako bi znao što znaš, koliko si dobar, koja ti je uloga u vojsci, vojnik želi raditi s najboljima. Kao i u drugom poslu, uspoređuješ se s najboljima da bi shvatio svoje mjesto – kaže Miljenko Milčić.
Prije je bilo puno nesigurnije
– Radni dan nije ništa drugačiji nego u bazama i vojarnama u Hrvatskoj. Jutarnje postrojavanje, pa pozdrav zastavi. Radili smo u tri smjene. Jedna smjena je bila na zadaćama patrole, dežurstva unutar stanice vojne policije. Jedna smjena je bila u pripravnosti, dok je treća smjena bila na odmoru, ali ponekad se i zbog nastalih sigurnosnih situacija i ta treća smjena stavljala u pripravnost – počinje svoju afganistansku priču časnički namjesnik Zoran Kos, koji je odradio tri ture u sastavu Pukovnije Vojne policije, odnosno specijalne policije dviju misiju u Kabulu, te treću u sklopu mađarskih snaga na sjeveru Afganistana u malom mjestu Pol E Khomri. Kao dragovoljac se javio u vod Vojne policije koji se formirao sa zadaćom odlaska u jednu NATO-ovu misiju. Tad se još nije znalo gdje se ide.
Priprema i obuka trajale su, kaže, gotovo tri godine u kojoj su prošli sve moguće situacije koje su bi ih mogle očekivati na području operacija. Većinom su se temeljili na hrvatskim vojno-policijskim zadaćama za koje su već bili osposobljeni: patroliranje, održavanje reda i mira unutar vojnih objekata, osiguranje visokih vojnih dužnosnika u mjestu i pokretu.
– U sastavu voda imali smo desetinu sa zaštitno-tragačkim psima i službenim psima za detekciju droge i eksploziva te krim-sekciju. Vod Vojne policije te davne 1999. brojčano je bio snage od 50 vojnih policajaca. U sastavu voda bile su i 4 pripadnice VP-a. Tri misije nije malo, vukao me je adrenalin i činjenica da sam spreman i obučen, a stekao sam međunarodno vojno iskustvo koje sam razmjenjivao s pripadnicima ostalih oružanih strana.
Kako izgleda radni dan jednog pripadnika Pukovnije Vojne policije?
– Svakodnevno smo održavali sastanke voda i informirali jedni druge o novonastalim situacijama i aktivnostima. Nemali broj puta dobivali smo izvanredne zadaće, pratnje, patrole, te je sukladno tome trebalo pripremiti pripadnike koji su uključeni u navedenu zadaću – objašnjava Kos.
Kaže kako se našlo i slobodnog vremena te su ga u većini vremena provodili kroz fizičke ili tjelesne aktivnosti. No bilo je i tu konkurencije.
– Zasigurno smo prva nacija koja je postavila i napravila malo košarkaško igralište. Sve nacije su dolazile na hakl. Španjolski kontingent imao je igralište za mali nogomet te smo i kod njih redovito pobjeđivali. U kampu je bila i teretana, tako da su neki održavali kondiciju – prisjeća se Kos i dodaje i kako mu je petak bio najdraži dan. Tad je naime Kabulu nedjelja, pa su petkom obično roštiljali, što je Zoranu, bilo izuzetno važno da su „svi na hrpi“ te da se podruže i opuste.
– Alkohol je bio dostupan unutar kampa, i to je uglavnom bilo pivo. No, svaki je kontingent imao svoja pravila o količini koliko se smije popiti. Pravila su se poštovala, kad si u smjeni ili u pripravnosti, alkohol je bio zabranjen. Ono što nam je uvijek bilo iznad svega, pokazati i prezentirati Oružane snage RH u najboljem svjetlu. Svatko zna koje su mu zadaće i mora cijelo vrijeme biti u pripravnosti i spreman reagirati i odlučiti u danoj situaciji na najbolji mogući način sukladno propisanim pravilima djelovanja – objašnjava Zoran.
Kako je Afganistan ortodoksna muslimanska zemlja, sa ženama nisu ipak komunicirali, ali Zoran kaže da je nekad znao „škicnuti ispod burke“ te da su im žene uistinu prelijepe.
Nije sve samo bilo sporta i roštiljanje. Prije 11 godina situacija na području Afganistana je bila puno nestabilnija i nesigurnija nego danas, tako da nije bilo mjesta za opuštanje ili rutinsko izrađivanje zadataka. Svaka zadaća morala se isplanirati do najsitnijeg detalja te uzeti u obzir sve informacije koje posjeduju i napraviti analizu istih. Ako je bilo potrebno provodili smo situacijski trening, ciljanu obuku, prisjeća se Zoran, kao i svoje zadaće na prvom putovanju:
– Moja zadaća u prvoj misiji u Afganistanu bila je obuka lokalnih civila policije nekim osnovnim policijskim poslovima. Pretraga osoba, pretraga vozila, priprema i provedba kontrolno propusnih prometnih točaka (Check point). U Kabulu je tada bilo oko 26 postaja te sam u svakoj provodio obuku zajedno s kolegama vojnim policajcima iz Rumunjske i Njemačke – kaže Zoran.
Obuka se uglavnom provodila unutra njihovih postaja. Posljednjeg dana obuke izlazili su i uspostavljali stvarni check point, gdje su lokalni policajci sami odrađivali naučene lekcije, a Zoranova jedinica ih je samo u nekim trenucima mentorirala i savjetovala, prepričava ovaj vojnik Specijalne koji se umirovio prije četiri godine prisjećajući se stvari koje se mogu dogoditi samo u ratom pogođenom području:
Donosimo im računala, TV
– Sjećam se jednog takvog check pointa kad su zaustavili sumnjivo vozilo i u jednom trenutku nastao je metež. Ukratko, jednog policajca koji ih je zaustavio i pokušao utvrditi identitet jednostavno su ubacili u auto i oteli. Nakon oko dva sata vratio se malo u šoku, imao je nekoliko rana na sebi od udaraca. I kao što je sam rekao, imao je sreće jer je mlad, ali neka to drugima posluži kao primjer tko ih još jednom zaustavi.
Jedna od strašnijih slika koja mi je ostala urezana u sjećanje napad je na autobus koji je prevozio vojnike njemačkog kontingenta u zračnu luku, na povratku svojim kućama. Dogodilo se to u sekundi. Žuta Toyota, obilježje za kabulski taksi, dovezao se do njih i aktivirao bombu. Autobus je od siline eksplozije odletio stotinjak metara dalje. Slika je bila stravična, velik broj poginulih i još veći broj ranjenih. Među prvim ekipama intervencijske snage koje su izašle na mjesto događaja bile su baš naše hrvatske snage koje su pomogle u pružanju prve pomoći i saniranju ozljeda najteže ranjenih – prepričava rat iz svog ugla Zoran.
No, doživio je i prekrasne trenutke s lokalnom djecom, od kojih se i sad naježi.
– U našim vozilima imali smo dovoljno vode za naše potrebe, ali uvijek otvorenih srca prema toj dječici na kojima se vidjelo u kakvim teškim uvjetima žive. Tako da smo im uvijek davali vode kad god bi za to bili stvoreni uvjeti. Zapovjedništvo ISAF-a baš je za takve prilike, pokazivanja dobre volje i namjere vojnika, pripremilo šarene bilježnice i bojice za crtanje koje smo tijekom svojih patrola dijelili djeci. Dolaskom svakog sljedećeg hrvatskog kontingenta išlo se korak dalje te smo donirali računala, TV prijamnike i na taj način stvorili dobre odnose s lokalnim stanovništvom – kaže Kos o tim trenucima.
Prehrana im nije bila problem – hranili su se u njemačkoj kuhinji, kao i svi u kampu. Za jela kaže da su nešto drugačija od naših, ali brzo su se prilagodili na novu prehranu poput kus-kusa. Kako je kamp iz godine u godinu rastao, tako su se otvorili i neki restorani u kojima se može pojesti konkretnija hrana.
I dok hrvatski kamp napreduje iz dana u dan, „njegov“ Prvi kontingent i snage Vojne policije nisu imale luksuz biranja – spavali su u šatorima koji su bili klimatizirani te isto tako i grijani, tako da bi se šatori, zbog razlike u dnevnim i noćnim temperaturama, često ispuhivali.
– Haha, spavaš i osjetiš da te nešto škaklja po nosu, otvoriš oči, a ono, šator se sljubio s tobom. Vrlo brzo hrvatski kontingent je izradio predivan kamp s kontejnerima u kojima su uvjeti na visokoj razini – zaključuje Zoran priču o svojim misijama.
Torta u vrelom danu
Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u jednom je neformalnom razgovoru s našim novinarom Hassanom Haidarom Diabom govorila o poštovanju koje prema našim vojnicima gaji domaće afganistansko stanovništvo, kojem su puno po mogli u svemu – od izgradnje infrastrukture do oranja zemlje.
“Znam to jako dobro jer, kada sam bila u Afganistanu u posjetu hrvatskom kontingentu u sklopu u NATO-ove misije potpore miru u toj zemlji u gradu Mazar-e-Sharifu, također su bili takvi dojmovi. Naime, hrvatski vojnici neumorno i s puno ljubavi pomažu lokalnom stanovništvu, od gradnje škola, uvođenja električne energije do asfaltiranja cesta”, kazala je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović ističući kako taj narod toliko voli naše vojnike da nas je jedna obitelj čak pozvala i na tortu pri obilasku.
“Mnogi dužnosnici iz drugih zemalja pitali su me kako ću jesti tu tortu na tako visokoj temperaturi, međutim ja sam bez ikakve zadrške uzela komad torte i pojela. Ta je torta bila u znak zahvalnosti za sve što naši vojnici čine za njih”, naglasila je predsjednica Grabar-Kitarović.
Mnogo je dužnosnika u tih 16 godina posjetilo hrvatske vojnike koji su u Afganistanu u različitim misijama ISAF-a, u kojima je tijekom svih tih godina sudjelovalo više od pet tisuća hrvatskih vojnika, ispunjavali razne zadaće, od savjetničkih i mentorskih u obuci afganistanskih snaga sigurnosti do osiguranja objekata i štićenih osoba. Jedna od njih je i Đurđa Adlešič, koja je obnašala funkciju potpredsjednice Vlade od siječnja 2008. do listopada 2010. godine te je bila zadužena za misije naših vojnika u Afganistanu i Čadu. Đurđa Adlešič dva je puta bila u posjetu hrvatskim vojnicima u Afganistanu.
– Hrvatski su vojnici dio ISAF-a (International Security Assistance Force) te su dio mirovne misije Resolute Support (Odlučna podrška). Hrvatska je svoje sudjelovanje u vojnim operacijama u Afganistanu započela u veljači 2003. godine. Prvi su tamo otišli pripadnici voda Vojne policije Oružanih snaga RH, njih 50 – kazala je Adlešič prisjećajući se kako je za njezina posjeta hrvatskim vojnicima u Afganistanu i boravku s njima u kampu postala svjesna da ih, osim njihovih stručnih kvaliteta i spremnosti na najteže zadatke, krasi i nešto puno, puno više.
– Svoje slobodno vrijeme koristili su pomažući lokalnom stanovništvu. Kopali su im bunare dijelili i svoju vodu, a voda tamo nije lako dostupna, donosili djeci lopte i slatkiše. Dirljivo je bilo vidjeti kako djeca mašu vojnim vozilima s hrvatskom zastavom, vesele se našim vojnicima. Znali su ih odvesti k doktoru, pružiti pomoć na cesti – istaknula je Adlešič napominjući kako je bila posebno dirnuta kad je otvarala vrtić koji su naši vojnici osposobili da djeca bez roditeljske skrbi ne ostanu na cesti i ne lutaju ulicama.
– Sjećam se razgovora s njima i njihovim zapovjednikom Linićem. Zanimalo me otkud taj dirljivi odmak od ostalih vojnika koji samo rade svoj posao i ništa više. Što je to što naše vojnike čini drugačijima. Otkrio mi je da naši vojnici imaju iskustvo obrane vlastite zemlje. Bili smo žrtve, kazao je, i vojska se u obrani rađala. Sada su naši vojnici instruktori na svjetskim ratištima, i to iznimno cijenjeni. Pamtimo strane vojnike na našem teritoriju, rekao je, ali i u Bosni i Hercegovini. Skupo je bilo samo pasivno sudjelovanje. Naši su vojnici drugačiji. Cijene ih strani zapovjednici, ali i lokalno stanovništvo. S osjećajem ponosa vratila sam se u domovinu, ali i sa sviješću da oni rade iznimno opasan posao – kazala je Đurđa Adlešić ističući kako su ti vojnici važni za ugled Hrvatske, ali za svoje obitelji još su važniji.
Svi hvale Hrvate
Đurđa Adlešič, koja se za svog boravka u Afganistanu sastala s visokim dužnosnicima te države, od tadašnjeg predsjednika Hameda Karzaija do princa Mustafe Zahira, ministra za zaštitu okoliša i graditeljstvo, te mnogo drugih ministara i utjecajnih plemenskih starješina, bila je ponosna na naše vojnike koje su ti dužnosnici pohvalili.
– Ne možeš nego biti ponosan kada ti svi ti visoki dužnosnici kažu da su naši vojnici plemeniti. Svi mi moramo biti ponosni što imamo takvu vojsku –al s ponosom je istaknula Đurđa Adlešič.
Hrabri borci Hrvatski 🇭🇷