'Bila sam u HOS-u i na to sam ponosna. Ali ako govoriš istinu, ne možeš biti ni lijevi ni desni'

Graknuli su na nju nedavno svi. Lijevima je, kako sama karikira, ustašica i fašistica, “desnima” je izdajica roda svoga. Osječka književnica Ivana Šojat i jednima i drugima je, zaključuje iz toga, na neki način nedokučiva. Sa samo 20 godina bila je dragovoljac Domovinskog rata i HOS-ovka. S “vlastitim demonima” iz rata obračunava se danas u svojim romanima. Rat ju je, nekako, uvijek pratio. – Želiš li govoriti i razotkrivati istinu, ne možeš biti ničiji, ni lijevi ni desni, jer nijedan tabor nije sto posto pravedan. Oba niječu svoje zločine, propuste i mane, opravdavaju se činjenicom da su im žrtve bile krive kao grijeh. Ne mogu to prihvatiti, za mene je svaki ljudski život jednak bez obzira na to koja krv nekome kola venama i kakva mu je ideološka naklonost – započinje 45-godišnja spisateljica.

Lijeva ju je opcija prozvala “srbomrscem” jer je 1991. nosila uniformu HOS-a. Izbacuju, kaže Ivana, sve iz konteksta, “kako to jest u Hrvatskoj već tradicijski”. – Zaboravilo se da je Osijek bombardiran s tri strane iz svih topničkih oružja, okolna su sela gorjela, Vukovar su orali granatama. Sustavno se to zaboravlja, odjednom su branitelji postali krvoločne zvijeri koje su samo tako ustale. No, dogodio se veliki podražaj te 1991., zbog kojega sam se i ja pridružila hrvatskoj vojsci, dakle HOS-u. Na to sam ponosna jer jednostavno nisam kukavički pobjegla iz svoga grada, nego sam ga branila – ističe. Kada bismo svi bježali pred zlom, razmišlja ona, zlo bi pobijedilo jer bismo se unedogled povlačili pred njim. Pružanje drugog obraza nekome tko ti je opalio pljusku na jedan, stava je, ne drži vodu u svim uvjetima.

– Jako je moderno u Hrvatskoj nazvati fašistom nekoga s čijim se stavovima i mišljenjima ne slažeš. Fašist je postala gotovo poštapalica pa su se i neki antifašisti stoga pretvorili u najgore fašiste – govori. Desničari su, pak, “na nož” dočekali njezinu izjavu kako nije 1991. nosila istu kapu kao ministar kulture Zlatko Hasanbegović na spornoj fotografiji iz mladosti koja je nedavno dospjela u javnost. Na glavi joj je bila crna beretka. – No, rekla sam i da razumijem ministra jer je u to doba zaista bio žutokljunac, kao što sam i ja bila žutokljunac za rata. Svi mi u mladosti činimo kojekakve bedastoće i voljela bih da se ovim pravovjernima koji sada napadaju drvljem i kamenjem pročeprka po mladosti, da im netko ušeta u mozak i vremeplovom ih vrati u 20-e godine života pa da se vidi koliko je kojekakvih supstanci bilo, i sitnih zločina iz obijesti – ističe.

Pušku na rame stavila je jer su, objašnjava, pucali po njezinu gradu i rušili joj sve najmilije. Trenutak odluke bio je pokolj u Dalju 1. kolovoza 1991., gdje joj je ubijen prijatelj. Prepoznali su ga po tetovaži na ramenu jer mu je glava bila spaljena brenerom. Imao je 24 godine.

Život u Belgiji

– Postojala su dva izbora, pobjeći ili ostati i boriti se. I veliki je Sokrat kazao kako nije čuvao brodove u Peloponeskom ratu, već je išao u bitku. A strah? Kada si mlad, ne vjeruješ u smrt, ona ti je daleki obzor do kojega moraš još dugo putovati, nedodirljiv si – navodi naša sugovornica. Bili su tada “potpuno ludi”, vozili su slalome po ulicama dok su pljuštale granate, no svi su bili u šoku kada bi ugledali leš na ulici. Plašila se jedino zarobljavanja i silovanja pa je sa sobom nosila popularno “kinder jaje” kako bi si, zatreba li, sama skratila muke. Umalo si je, slučajno, nekoliko puta tako presudila. Preponosna je, kaže, nikome ne bi dopustila da je ponizi. Službeno, bila je pomoćnik na puškomitraljezu, a ni danas joj nije jasno kako je djevojka od 50-ak kilograma nosila teške kazete sa streljivom.

– Prvo mi je oružje bila malokalibarska puška jednometka koja je zapravo natjecateljsko oružje, a njome se može nekome naštetiti samo ako ga se pogodi ravno u oko. Opisujem tu epizodu u romanu Jom Kipur, osječke ratne epizode junaka Josipa Matijevića zapravo su moje ratne slike – priča. S puškom u rukama bila je vrlo precizna. – Kada bi se dogodilo da se u gradu ne pogasi javna rasvjeta, išla bih s kolegom pucati u ulične svjetiljke. Zapucala bih i čulo bi se samo “plink” na staklu, metak bi se odbio pa smo se smijali kao budale i zaključili kako je bolje da ne trošim streljivo – izvlači ona iz sjećanja.

Zadužila je zatim “opakiji” Špagin, koji je bio “puno opakiji i opasniji za onoga tko ga je nosio i bližu mu okolinu” jer bi se oružje pokrenulo i čim bi se malo kvrcnulo o kundak. – U okruglom su okviru 54 metka, to ne staje dok ne ispuca sve – opisuje kroz smijeh. Teško joj je reći koliko ju je ratno iskustvo poslije odredilo jer ne poznaje drukčiji put.

– Nesumnjivo bih bila drukčija osoba da sam odabrala onu drugu opciju i otišla. Od djetinjstva su mi govorili kako imam muški mozak, ne znam trebam li se ponositi time. Igrali smo se rata kao klinci, uvijek sam bila Prle, pa neću valjda biti bolničarka! Zanimljivo je kako nakon rata odjednom nitko nije bio partizan jer to nije moderno – kaže.

Iz borbene postrojbe premještena je poslije u Ministarstvo obrane, kao prevoditeljica u ured za odnose s UN-om i Europskom unijom, pod izravnim zapovjedništvom Gojka Šuška. Srela je tamo prvog supruga, Belgijca. – Za mene je to bila neka vrsta bijega iz kaosa. Bila sam emotivno prilično shrvana, ostala sam bez gomile divnih ljudi, nisam imala volje nizašto, nikakav društveni život. I pojavio se on i pošla sam s njim, otišla sam iz ljubavi – rezimira.

Kuća im je bila tik uz vojnu bazu pa se bacala po kući kada bi zrakoplovi probili zvučni zid. Studirala je francuski jezik, prevodila, pisala, čak i slikala te imala prodajnu izložbu. Brak je propao, a iz njega ima dvoje djece. U rodni grad vratila se 2001., nakon gotovo osam godina u Belgiji. Honorarno je potom radila u HNK Osijek, kao lektor za francuski jezik na operi Carmen. No, završila je – u zboru. Maestro Zoran Juranić čuo je, naime, kako na hodniku pjeva ariju Toreadora. Oduševljen, preporučio joj je neka uzme nekoliko privatnih sati pjevanja pa dođe na audiciju. Rokerica koja je pjevala u tri heavy metal benda postala je tako članica kazališnog zbora, za manje od šest mjeseci. – Zanimljivo, prvi mi se bend zvao Enola Gay, po avionu koji je bacio atomsku bombu na Hirošimu. Drugi je bio Saratoga, nazvan po nosaču aviona, a treći Glad, po famoznom filmu o vampirima s Davidom Bowiejem – smješka se. Nastupili su, spomenimo, koncem travnja kao predgrupa Frajlama na osječkom koncertu.

Intenzivno je počela pisati oko 2000., a život bez pisanja više joj nije opcija. Široj je publici postala poznatom romanom Unterstadt iz 2009., po kojemu je uprizorena i istoimena, nagrađivana predstava osječkog kazališta. Priča je to o četiri generacije jedne osječke građanske obitelji njemačkih korijena, od početka do konca 20. stoljeća, u kojemu je progovorila i o prešućivanom dijelu povijesti. Rat je i u njemu neizostavan, baš kao i u Jom Kipuru, objavljenom 2014.

– Fascinira me počelo svakoga rata, zapravo zlo koje kunja u njemu, način na koji ljudi nasjedaju tako maloumno na propagandu koja vodi u rat. Rat zapravo ne ide u korist masama koje ginu, već ratove neprestano provocira elita kojoj nije važno nijedno dijete poginulo u Siriji, ili zatrpano u podrumu u Palestini, ili priklano u Bosni. Fascinira me kako ti netko može toliko napuniti glavu propagandom da u jednom trenutku pred sobom ne vidiš dijete, malo, nezaštićeno, ranjivo ljudsko biće, nego demona – objašnjava. Cijeli će život, uvjerena je, proučavati što se dogodi s čovjekovom psihom kada je u stanju ubiti nekoga samo zato što nije iste vjere, krvi, nacije, ideologije. – I to ne samo ubiti metkom u zatiljak, tako se najčešće ubija jer je malo teže gledati u oči onoga koga ubijamo, nego i izmasakrirati. Čak mogu razumjeti bijes, onaj nalet adrenalina kad te nešto totalno izbaci iz takta pa otvoriš rafal i pokosiš neprijatelja ispred sebe, ali iživljavanje… Pretvara mi se to u opsesiju – naglašava.

S vlastitim demonima iz rata, kako sama navodi, obračunava se u Jom Kipuru, a upravo je on oživio bolna sjećanja.

Pišem povijesni roman

– Za rata i neposredno nakon njega bila sam bijesna, suočen s tolikim nepravdama ne možeš ne biti bijesan, osobito u tim godinama. Stvarno sam imala problem prema Srbima ranih 90-ih, što mislim da je čak racionalno objašnjivo. Poslije toga naravno da više nemam problem sa Srbima, ama baš nikakav. Trebalo mi je vremena – govori. Netko tko nije prošao ratni užas, smatra, ne može soliti pamet onome tko jest jer to nisu iste pozicije. – Vukovar još uvijek vibrira užasno lošom energijom, došlo je do potpunog nerazumijevanja koje stvara najneprobojniji zid između dva naroda. Ne znam kako srušiti taj zid i uništiti to nepovjerenje. Ne mogu pojmiti kako je ženama koje su izgubile sinove, silovane su, a danas žive pokraj svojih silovatelja i onih koji su im izmasakrirali djecu. I srpska je populacija, znam, izložena užasnom pritisku. No, obje strane trebaju onemogućiti moćnike koji se baš Vukovarom i tim krhkim nacionalnim pitanjem ondje koriste kad god su im potrebni glasovi ili kada trebaju stvoriti skandal kako bi privukli pažnju. Treba prestati vagati ljude prema krvnim zrncima jer ona nisu temelj nečije dobrote ili zloće – poručuje.

Život je, kad pogleda unatrag, nije mazio, “a i dobro da je tako”. Nije požalila zbog povratka u Slavoniju. – Ja sam kao Edith Piaf, ne žalim ni za čime – jasno kaže Ivana. Osijek je u danom trenutku, ističe, bio savršen za nju, pružio joj je vrijeme za sebe, daleko od pažnje i medija, “što je dobro jer se čovjek izgubi u gužvi”. Hoće li mu ostati vjerna, to ne zna. Što je starija, to je manje sklona išta decidirano tvrditi. Ne misli, pak, ni da bi u Zagrebu, uvjetno rečeno, bila uspješnija. Iako je predstava Unterstadt, primjerice, praizvedena još u ljeto 2012., tek je nedavno prvi put gostovala pred zagrebačkom publikom.

– Sve dođe u svoje vrijeme. Koliko god bilo krasno, kad ti se uspjeh dogodi odmah, to je i mač s dvije oštrice, puno se mojih kolega pogubilo u toj priči, počeli su misliti da znaju sve, a znanje je zaista krhko. Imam sreću da mi se izlazak u javnost dogodio kada sam doživjela osobnu zrelost pa se znam othrvati oholosti. Ne može mi se oholost dogoditi jer sam savršeno svjesna činjenice da mi može komad cigle na ulici pasti na glavu i pogoditi centar za pisanje tako da više nikada ne napišem ni retka. Mogu umrijeti u snu – kaže.

Uz pune ruke posla, piše i povijesni roman, s radnjom smještenom u 16. stoljeće, a objelodanit će ga nagodinu. Govori o dječačiću Luki kojega s deset godina odvode u Jedrenu, u srce Otomanskog Carstva, kao danak u krvi. Dobiva tamo novo ime Ibrahim Demirdžija. Priča je to o prijelazu iz jednog civilizacijskog konteksta u drugi. – S jedne je strane skrušena kršćanska Europa koja se boji vode, koja o seksu ne govori, a s druge vrlo puteno Otomansko Carstvo, civilizacija koja je razvila matematiku, medicinu. Usput, naravno, ima i rata – otkriva.

Ivana Šojat majka je troje djece i ona su joj, ističe, jedina konstanta u životu. – Koliko god patetično zvučalo, znam da su moja djeca najbolje što sam napravila u životu, jako sam na njih ponosna. I ponosna ću biti ma što odabrali u životu, oni nisu moja projekcija, oni su sami svoje strijele. Ono drugo sam kako mi dođe – govori.

Čovjek treba, nastavlja, sebe osluškivati, to je osnovno. – Umrijet ćemo i što ćemo na samrti reći, što smo radili, ispunjavali obveze? Mislim da cijela kršćanska koncepcija o patnji kako bismo s one strane uživali u raju malo pušta vodu. Svevišnji, Alah, Jahve, kako god ga zvali, nije nam udijelio život kako bismo patili, već da u njemu uživamo. Život je lijep – zaključuje naša sugovornica.