Životna priča o izdaji, mučenju i neočekivanoj ljubavi

Prilično pijan, prethodno sasuvši u sebe deset piva, u noći 4. siječnja 1965. naposljetku se ohrabrio u djelo sprovesti svoj pomno osmišljeni plan. Mladi američki narednik Charles Jenkins, kojemu je na vrhuncu “hladnog rata” dosadilo ubijati za tuđi račun, samoinicijativno je napustio noćnu patrolu. Povadio je metke iz svoje puške M14 pa na nju objesio bijelu majicu. Potom je prešao četiri kilometra preko ničije zemlje koja je bila krcata tisućama razasutih mina, pa se s položaja u Južnoj Koreji prebacio na teritorij Sjeverne Koreje.

Gubi mu se svaki trag

Najpoznatiji američki dezerter, tada 24-godišnjak, poslije će priznati kako je to bila najveća greška u njegovu životu. Uistinu, njegov plan da se preda djelatnicima najbliže ruske ambasade, izmakne regrutaciji u Vijetnamski rat i vrati se kući u SAD, deportiran, siguran i razvojačen... brzo se izjalovio.

Naime, otkako je skliznuo u tamu i studen te dramatične noći gubi mu se svaki trag sve do trenutka kada će ponovno prijeći granicu Sjeverne Koreje kao slobodan čovjek, ali tek četiri desetljeća poslije. Charles Jenkins proteklih se dana ponovno našao na naslovnicama svjetskog tiska, na žalost, u povodu njegove smrti u 77. godini života, pa nam preostaje sjećati se jednog iznimnog života koji se može iščitavati poput najuzbudljivijeg špijunskog romana o bijegu, torturi, susretu s nepoznatom kulturom, pa i ljubavi na najmanje očekivanom mjestu sve do konačnog bijega u slobodu.

Prvo poglavlje ove drame odnosi se na prelazak preko minskog polja i susret s naoružanom patrolom sjevernokorejske vojske. Suprotno od njegova plana, odmah su ga uhitili kao špijuna i odvukli u sjedište obavještajne službe. Nakon ispitivanja, bačen je u spartanski namještenu ćeliju, a potom je prisiljen proučavati djela Kim Il-sunga po desetak sati dnevno. Batine su, dakako, bile njegova svakidašnjica. Idućih godina bit će iskorišten kao učitelj engleskog jezika za buduće sjevernokorejske špijune te kao glumac za desetke propagandnih filmova. Naime, 1978. godine započelo je snimanje nečega što će poslije postati ep iz dvadeset dijelova po imenu “Unsung Heroes”, niz filmova koji zauzimaju izričito sjevernokorejski pogled na Korejski rat. A kako u Sjevernoj Koreji u to doba nisu imali izobilje glumaca zapadnjačke konstitucije, američki dezerter bio je dužan sudjelovati u nizu filmova igrajući zle zapadnjačke likove.

Charles Jenkins odigrao je dr. Keltona, američkog huškača i kapitalista, zagovornika rata koji na taj način zarađuje ogroman novac za američke proizvođače oružja. Za potrebe snimanja obrijali su mu vrh glave i nabacili gomilu šminke kako bi izgledao kao što veći zlikovac. Ne svojom voljom, postao je sveprisutan u mnogim kinima Sjeverne Koreje.

– Već nakon prvog filma, hodao bih niz ulicu i netko bi viknuo, sav uzbuđen i sretan: “Kelton Bac-Sa (Dr. Kelton)!”, a obični građani tražili su moj autogram – ispričat će Charles Jenkins godinama poslije.

Ne kažete ‘ne’ jer nestajete

Iste te 1978. godine, kada je sam postao filmska zvijezda, identičnu sudbinu poput njegove doživjela je njegova buduća supruga Hitomi Soga, 20 godina mlađa Japanka koju je Sjeverna Koreja otela kako bi pomogla u obučavanju špijuna japanskom jeziku. Susreli su se nekoliko godina poslije, a kada im je dopušteno sklapanje braka, dobili su dvije kćeri koje im nisu oduzete. Strah za osobnu sigurnost i sigurnost obitelji koju je zasnovao onemogućili su mu da odbije bilo kakvu zadaću koja je stavljena pred njega.

– Ne kažete “ne” Sjevernoj Koreji. Kažete jednu lošu stvar o Kim Il-sungu i iskopali ste si rupu jer nestajete – rekao je.

Novo poglavlje u Jenkinsonovu životu otpočinje nakon što je njegovoj supruzi 2002. godine, u vrijeme kada je Veliki vođa pokušao graditi bolje odnose s Japanom, dopušteno da se vrati kući. Dvije godine poslije, u Japan su stigli Jenkins i njihove kćeri, a za njima i američki istražitelji koji su 39 godina nakon bijega aktivirali optužnicu za dezertiranje. Nečasno je otpušten iz vojske i strpan u američki zatvor na služenje kazne od (samo) 25 dana, kada se vratio u Japan.

Ondje je radio u muzeju, muku mučio s jezikom jer je govorio, pa i mislio, samo na korejskom, materinski je zaboravio. No, uspio je napisati knjigu o svojim iskustvima u Sjevernoj Koreji koja iza njega ostaje kao trajni znamen. Umro je na japanskom otoku Sado nakon što se srušio ispred obiteljske kuće, kada mu je u 77. godini otkazalo srce... srce koje je dugo i izdržalo.