Negdje u osmom razredu zaključio sam da bi medicina bila za mene. I roditelji i sestra su ekonomisti i malo su se iznenadili tim odabirom. Njima za ljubav išao sam i na prijamni na pravo, položio, ali nitko me od medicine nije mogao odgovoriti, prisjeća se doc. Dinko Vidović, 42-godišnji ortoped traumatolog i pročelnik Zavoda za sportsku traumatologiju Klinike za traumatologiju KBC-a Sestre milosrdnice. Nedavno je spasio nogu 24-godišnjoj medicinskoj sestri Martini Dir kad joj je u prometnoj nesreći izletjela bedrena kost, što je jedinstven pothvat i u svijetu.
– Martina se danas dobro oporavlja, počinje razgibavati koljenski zglob. Noga joj je spašena zahvaljujući tome što su joj meka tkiva manje-više bila očuvana i neurovaskularni snop donekle oštećen, ali funkcionalan. Znači, noga je bila tu, ali bez kosti, kost je doslovce bila odvojena od tijela.
Nekoliko sam puta morao napraviti amputaciju nakon teške traume gdje su oštećenja tkiva bila takva da se nikakva suvisla rekonstrukcija nije mogla raditi. Jednom je to bila ruka. Nije mi jednostavno sjelo. Koliko god da ste profesionalac, ne možete se od takvih sudbina distancirati, ne možete baš ući u salu kao da popravljate automobil, iako bi to možda i bilo najbolje. Kirurzi koji se uspješno bave svojim poslom imaju izrazitu crtu samopouzdanja, neki kažu narcisoidnu crtu jer normalno je da se čovjek odmiče od prizora gubitka ekstremiteta, dok operater ulazi i kaže: “Ja ću je spasiti”. Ali, da nema te “narcisoidne” crte, tresli biste se prije svake operacije, a onda ste neupotrebljivi – ističe doc. Vidović i dodaje da je nekoliko tipova kirurga.
Jedni su teoretski potkovaniji, dok im je manualna strana slabija. Drugima je manualna strana vrlo razvijena, ali teoretski nisu toliko jaki, pa oni nauče nekoliko zahvata i izvode ih jako dobro, ali se ne mogu baviti komplikacijama i slučajevima koji iskaču iz šablone. Treći je tip onaj sa širokim znanjem i vještinom i oni su najvredniji u sustavu, ali svi su potrebni i nadopunjavaju se.
Odrastao u Osijeku, doc. Vidović je nakon prirodoslovno-matematičke gimnazije ondje završio i medicinu, tada je to bio zagrebački Medicinski fakultet. Nije, kaže, osjetio da je doktorskoj djeci lakše na medicini jer sve ispite moraš naučiti i položiti. Možda ti eventualno može netko kasnije nešto savjetovati, kako ne bi učio na vlastitim pogreškama, što je skupo.
– Nisam odabrao specijalizaciju, bio sam i tada prilično realan. A realnost je te 2001. bila da se jako malo specijalizacija uopće raspisivalo, što je trajalo još godinama. Sad je drukčije, specijalizacije se dijele kako bi trebalo, planski, kad netko odlazi u mirovinu, iako ni to nije adekvatna zamjena. Zbog toliko godina specijalizacija na kapaljku, stvorila se rupa i generacijski jaz među specijalistima, koji sad dolazi na naplatu. Nadao sam se nekoj kirurškoj specijalizaciji, priželjkivao ortopediju i traumatologiju jer sam mislio da imam nešto talenta za to, ali da je tada bila neka interna medicina ili infektologija, bilo što od konzervativnih grana medicine, naravno da bih prihvatio jer je primarno bilo dobiti posao. Mislim da bih se istim entuzijazmom bavio i tim strukama. Ne bih prihvatio jedino nešto izvan kliničkog rada, citologiju na primjer. Ali, ispala je kirurgija, i kad sam je dobio, zaveslao sam na najjače – prisjeća se doc. Vidović.
Pazimo da mu točno napišemo titulu, dok njemu to nije bitno i kaže da služi samo odnosima unutar sustava, a da su svi oni pacijentima jednostavno – liječnici.
Ne brojim prekovremene
Na fakultetu je jedva čekao da počnu raditi s pacijentima, a to dolazi, smatra, prilično kasno.
– Uvrijedit će se kolege kojima je to kruh svagdašnji, ali na fakultetu se osnovnoj medicini pridaje jako velik značaj. Naravno, mi ne možemo bez anatomije, fiziologije, sve to stoji, ali naši studenti ulaze prekasno u bolnice i uz bolesničke postelje. Negdje na kraju treće ili četvrte godine fakulteta, a smatram da bi s time trebalo početi odmah. Volimo se narugati Amerikancima i reći da im treba sve nacrtati, ali njihovi studenti doslovce spavaju u bolnicama, tada već rade i neke zahvate pod nadzorom. Kod nas se praktično znanje malo skriva. Studenti završavaju fakultete a da uopće ne znaju pregledati pacijenta, opću, internističku ili kiruršku propedeutiku – kaže on i ističe da je zato staž bio jako dobra stvar.
Stažirao je četiri mjeseca volonterski, ali ostalo mu je u KB-u Merkur bilo plaćeno. Taj je staž iskoristio da nauči sve što je propustio na fakultetu.
– Bio sam na kirurgiji i na internoj, i to na, po mojem tadašnjem poimanju, najdosadnijem odjelu, nefrologiji. Međutim, ondje sam tako puno naučio! Pročelnica je bila jedna divna žena, prof. Mirjana Sabljar Matovinović. Bila je stroga, ali pravedna. Izvrgla me ruglu pred svima na jednoj viziti. Rafalno je počela s pitanjima: koja ide terapija za nekog pacijenta, zašto ova doza a ne ona, pa što s hipertenzijom, pregledaj mi pacijenta, daj perkusiju, daj auskultaciju... Dakle, osnovne stvari, a ja sam ispao s fakulteta kao i svi ostali i to nisam znao. Izišao sam tada ljutit iz bolnice i htio tražiti neki drugi odjel. No smirio sam se i rekao si: “Čekaj malo, ta ti žena želi pomoći, ti zapravo nemaš pojma!” – kroz smijeh prisjeća se naš doktor.
Podsjetilo nas je to na baš suprotne priče o egoističnim mentorima koji ne žele prenijeti znanje mladima i ne žele profesionalno odgojiti svoje nasljednike nego potiču famu “poslije mene potop”.
– Pa ima toga. Medicina nije religija, to je posao, ima tu svega. Imate raznih i bolesti i ljudskih slabosti, neki su liječnici i pacijenti. Ali ne možete nekoga zamoliti “daj se ti pozabavi ovim mladim čovjekom da on stasa u stručnjaka”. Zašto bi to netko napravio? Za to trebate izdvojiti vrijeme, a nemate ga ni za sebe. To je isto nešto što se mora stimulirati. Danas imate mentora zaduženih za sto specijalizanata. On ne može zapamtiti ni kako se tko zove, a kamoli se baviti njime. U jednoj njemačkoj klinici gdje sam boravio, formalno mentor je šef klinike, ali on zaduži svog asistenta da se bavi njima i svatko prolazi evaluaciju, koja ovisi o ukupnom dojmu i radu u klinici. Vidim da mlade generacije danas to pomalo ispuštaju iz vida. Moja se generacija doslovce grebala za operacije, za znanje. Ništa vam se neće servirati na pladnju. Očekuje se od mladog čovjeka da se angažira i shvati da nema radno vrijeme, to je logično svuda u svijetu. Ne može se nikakva kirurgija naučiti u 40 sati tjedno. Neki mladi danas puno češće traže razna prava, slobodne dane, stanke za ručak i sl. Toga u moje vrijeme nije bilo. Mislim da je to šteta radi njih jer propuštaju priliku da izuče taj sveti zanat.
Ni danas ne zna koliko prekovremenih sati odradi, kaže da o tome i ne razmišlja iako je debelo iznad propisanih maksimalnih 48 sati tjedno.
– To je moja odluka, ne savjetujem drugim kolegama da to rade, ali većina nas je potpisala da tako radimo. Kad bih se strogo pridržavao odredbi kolektivnog ugovora i bio dežurni u petak i nedjelju, što su 24-satna dežurstva, to je ispunjena kvota od 48 sati tjedno i pet sljedećih dana me ne bi bilo na odjelu, a nitko me ne bi mogao zvati na odgovornost.
Zbog takvog se rada i doima kao da je liječnika dovoljno. No, radi tog ogromnog prekovremenog rada trpe njihove obitelji, u ovom slučaju supruga Nikolina i dva sinčića, stariji ide u 4. osnovne, a mlađi je u vrtiću. S njima provode puno manje vremena no što bi trebalo.
– Mogu zahvaliti svojoj supruzi Nikolini koja me u svemu podržava. Mogao bih ovaj posao raditi i bez podrške, ali ne na ovoj razini. Jer, moj profesionalni dan ne završava izlaskom iz bolnice, doma se povlačim u radnu sobu, bilo planirati operacije za sljedeći tjedan, nekog kompleksnijeg slučaja, organizaciju nekog kongresa, moj angažman u inozemstvu ili nekog iz inozemstva kod mene, svaki dan ima posla do sitnih sati, a onda se dan ponavlja. Beskrajno sam joj zahvalan na potpori – iskreno će liječnik, dodavši da neki izračuni govore kako u svakih šest godina rada, liječnik zbog dežurstava bude odsutan od kuće cijelu godinu.
Međutim, naši liječnici bez problema dobivaju angažmane u najrazvijenijim zemljama i brzo se uklope.
– Upravo je kadrovsko pitanje ključno u hrvatskom zdravstvu jer stručnjaci su ono najvrednije što imamo, nisu to valjda trošni prostori i zastarjela oprema! Da uopće dođete u priliku da radite, ako ste jako dobri, sa studijem, specijalizacijom i subspecijalizacijom, treba vam 13 godina. Za to su vrijeme vaši vršnjaci već postali direktori banaka, a vi nakon tih 13 godina doslovce nemate ni svoj stolac na odjelu. I onda imate 10 godina da se usavršavate, prolazite silna odricanja, sve rovove dok ne kažete: “O.K., sad sam majstor”. I kad takvog čovjeka izgubite iz sustava, to je nenadoknadiv gubitak – napominje.
Ponuda iz Njemačke
Doktor Vidović se nakon kirurške specijalizacije i subspecijalizacije u Vinogradskoj stručno usavršavao u Francuskoj, Austriji i Njemačkoj, posebno u Njemačkoj gdje je išao na poziv tadašnjeg predsjednika njemačkog ortopedsko-traumatološkog društva prof. Michaela Nerlicha. Radio je ondje sa svjetskim stručnjakom na polju sportske traumatologije i minimalno invazivne artroskopske kirurgije, Peterom Angeleom, a u Francuskoj se educirao u ugradnji umjetnih zglobova. Shvatio je, kaže, vrlo brzo da smo mi jednako dobri. Usvojio je dragocjena praktična znanja i stvorio dobre kontakte. Hoće li nam ga “ukrasti”?
– Zasad ne. Imao sam ponudu iz Njemačke na stolu, ali nije jednostavno odlučiti se na odlazak. Jednostavno je kad ste sami, ali kad imate djecu i suprugu koja ovdje ima relativno dobar posao... A onda je došla i akademska karijera, pa sam odlučio ipak ne. No, sve je moguće, nije to prekrižena opcija. Lijepo je, imate dobro razrađen sustav i jako dobru plaću o kojoj se može i pregovarati i koja se može mijenjati, veća je fluktuacija ovisno o ponudama iz drugih bolnica... Bilo je lijepo raditi i živjeti u Beču – prisjeća se, no dodaje i da bismo mi ovdje mogli napraviti dobru priču, ali smo možda previše rigidni za promjene. Promjene svi zazivamo, ali ne bismo da se dogode u našem dvorištu. Tako se u Hrvatskoj i dalje svaka bolnica manje-više bavi svim djelatnostima.
– To nije dobro i morat će se riješiti. Dio bolnica ostaje bez liječnika i sudbina malih bolnica poglavito je siva što se toga tiče. Već sad imate neke vrlo važne bolnice, recimo dubrovačku, koje su kadrovski devastirane, a s druge strane gustoća bolničke mreže u nekim dijelovima Hrvatske je takva da su bolnice međusobno udaljene manje od 30 kilometara i sve imaju ugovorene sve djelatnosti. To nije dobro jer nemate taj obrtaj medicinskih zahvata da biste održali kvalitetu, a s nekvalitetom dolaze i komplikacije. Zato je nužna kategorizacija bolnica – ističe doc. Vidović.
Pojedina funkcionalna spajanja također su dio rješenja, no za pravu reformu zdravstvenog sustava očito još nitko nije dobio mandat, što znači da za nju nema političke volje.
– To je duboko političko pitanje, i to u najosjetljivijem sektoru, a to ne može jedan čovjek, već mora postojati širok nacionalni konsenzus ili barem konsenzus relevantnih političkih faktora. Osim toga, svi zazivaju reforme, ali nismo govorili o modelima i što to znači za nas. Sasvim sigurno da je 1,24 eura, koliko se, prema izvješću Europske komisije, izdvaja za zdravstvo po stanovniku, premali iznos. To je četvrti najniži iznos u EU. S druge strane, pretila smo nacija, kultura pušenja i konzumiranje alkohola kod nas je praktički ljudsko pravo, pa kad se povede diskusija o oporezivanju tih po zdravlje štetnih navika, izaziva se sablazan, kao i kad se spomene povećanje osnovnog osiguranja i participacije. Ovdje pacijenti doslovce pobjegnu sa šaltera kad treba platiti participaciju. A reforma zdravstva znači takvu promjenu sustava gdje smo mi navikli da svatko ima pravo na sve, i to odmah. Bojim se da je to nerealno, kao što je nerealno da se bilo što promijeni bez konsenzusa – jasan je doktor.
Nije siguran da prava reforma ne znači i otpuštanje dijela zaposlenih, i to ne samo nezdravstvenog osoblja.
Problem lista čekanja neće se riješiti, uvjeren je, jer manje ili veće, postoje svuda u svijetu. Neke su korekcije moguće, poput toga da se onemogući naručivanje jednog pacijenta u više bolnica, na tome se već radi. Ili da se upozore ili sankcioniraju pacijenti koji ne dolaze na zakazane preglede pa zauzimaju termine.
– Kako se bavim dosta koljenskim zglobom, vidim da se puno pacijenata naručuje na magnetsku rezonanciju koljena. U šali kažem da u Zagrebu nema čovjeka koji nije napravio bar jedan “magnet” koljena, a ako drži do sebe, i dva! Zašto se to događa, doista ne znam. Nema se što pacijent gurati na pretragu, ako sam postavio dijagnozu, neću ga bez razloga slati na nju. Katkad je mnogo pacijenata na listi, a ustanova ima samo jednu operacijsku salu i to je onda usko grlo. Neke su korekcije moguće, ali ne treba očekivati da ih neće biti jer su potrebe svuda veće od resursa.
Inače, Trauma, kao centar izvrsnosti za ortopediju i traumatologiju i AO klinika namjerava u skoroj budućnosti uvesti jednu od metoda stanične terapije u pravcu razvoja regenerativne medicine.
– U našoj banci tkiva spremni smo za uvođenje novih metoda liječenja tako da se provjeri da li autologne matične stanice injektirane u zglob podupiru proliferaciju i diferencijaciju stanice iz okolnih tkiva i potiču oporavak oštećenih tkiva, smanjuju upalu i bol. Cijeli se proces može provoditi u laboratoriju za tkivno inženjerstvo klinike i nadamo se da će nam MIZ to odobriti. To je projekt koji je došao do faze da postane lijek i nama se kao ustanovi koja ima etabliranu banku tkiva, nudi da to radimo. Pacijenti kao što je Martina Dir, koja će vrlo vjerojatno imati problema s hrskavicom, bili bi kandidati za to – otkriva dr. Vidović pojasnivši da je riječ o staničnoj terapiji (uzgajala bi se hrskavica i prenosila u zglob, gdje bi se potaknulo druge stanice na regeneriranje) koja u slučaju degenerativnih bolesti zglobova, artroze, pokazuje ohrabrujuće rezultate i koja bi, uz operaciju, bila druga opcija, a ustanova poput Traume svakako je adresa koja taj projekt zaslužuje i treba.
Zasto propustamo prigodu,da cestitamo na ljudskosti,strucnosti i domoljublju ovoga Doktora i Covjeka.