'Životni partneri uživaju povlastice bez obveza'

Iz akademske zajednice upućeni smo na opsežan komentar prijedloga Zakona o životnom partnerstvu (ZŽP) čiji je autor Petar Marija Radelj, uspješni osporavatelj desetina propisa na Ustavnom sudu. Napisan je u formi pitanja i iscrpnih odgovora koje argumentira citatima i poveznicama na brojne izvore domaćeg i međunarodnog prava. Prema toj argumentaciji sporni je prijedlog protuustavan, diskriminirajući te u kombinaciji s drugim propisima dovodi do društveno opasnih rješenja. Ovo je sažetak s najzanimljivijim tezama.

Predlagatelji zakona, tumači Radelj, shvaćaju životno partnerstvo kao konkurenciju, čistu simetriju ili paralelizam braku, kao puko drugo ime za brak; vrstom obitelji, društvu jednako korisnom kao i brak u kojem se rađaju djeca, vrijednom stoga brojnih povlastica porezne, socijalne, zdravstvene, mirovinske i statusne naravi (državljanstvo, prebivalište, azil, dozvole boravka i rada). Za životno partnerstvo kažu da “predstavlja jednako vrijedan oblik obiteljske zajednice koji zavrjeđuje jednako kvalitetnu pravnu zaštitu”, ali Vijeće za ljudska prava UN-a je 25. lipnja 2014. donijelo Rezoluciju o zaštiti obitelji u kojoj je potvrdilo “da je obitelj prirodna i temeljna društvena jedinica koja ima pravo na zaštitu društva i države”, a odbilo amandman koji je htio unijeti koncept “različitih oblika obitelji”. Biološku reprodukciju može osigurati jedino zajednica dviju osoba različitoga spola i nijedan zakon ne može promijeniti prirodnu datost, da je svaki čovjek potekao od zajednice muškarca i žene. To je razlog zašto je prema Ustavu obitelj pod osobitom zaštitom države, a ne i cimerstvo studenata, ili sustanarstvo, ili zadružni, ili samački, ili samostanski, ili isposnički oblik života.

Predloženi zakon grubi je nasrtaj na Ustav RH zato što ustavno određenje braka kao životne zajednice žene i muškarca svodi na puki pojam (ime, zaštićeni znak, copyright naziva brak, a ne i njegov sadržaj). Sam ministar uprave Arsen Bauk istakao je kako se životno partnerstvo i brak razlikuju jedino “u nazivu i u pravu na posvajanje”. No, brak i životno partnerstvo s jedne strane, a pravo na posvajanje i partnerska skrb s druge strane su istoznačnice do te mjere da su doslovce prepisani pojedini dijelovi Obiteljskog zakona, a promijenjen im je samo naziv. Vladajući su u lipnju 2013. promijenili Zakon o državnim maticama tako da je moguće promijeniti spol na zahtjev, pa spol u pravnom prometu, na rodnom listu ili osobnoj iskaznici više nije biološka datost, nego stvar osobnoga izjašnjenja, bez obzira na znanstveno medicinski (kromosomski) pouzdan podatak o spolu. Kako vladajući 6. lipnja 2014. nisu prihvatili da se kao uvjet za sklapanje braka precizira kako su ženik i nevjesta osobe različitoga biološkoga spola, posljedica je da je time izigran referendum o braku jer je omogućeno da brak sklope i dva biološka muškarca ili dvije žene.

Zakon ne služi ozakonjenju veza homoseksualnih parova jer uz registrirano životno partnerstvo uvodi i pojam neformalno životno partnerstvo, te time relativizira ono formalno. Učinci neregistriranoga životnoga partnerstva (koje je moguće zasnovati i sa 15-godišnjakom jer nije propisana minimalna dob) u potpunosti se izjednačuju s brakom čak i u pravu na posvajanje djece, mirovinu, umjetnu oplodnju, sve osim prava na zajedničko prezime! To je pravni presedan u svijetu i najliberalniji prijedlog zakona o homoseksualnim “brakovima” na svijetu! Time se slabi i narušava čitav koncept uređenja prava životnoga partnerstva, ne štiti se ni homoseksualna manjina, ni pravo na različitost seksualne orijentacije jer ih neregistriranje ostavlja u sivoj zoni.

Iako su predsjednik i članovi Vlade u više navrata tvrdili da životni partneri neće imati pravo posvajati djecu, u predloženom tekstu zakona to nigdje ne piše, a sadržajno je zapravo omogućeno samo što se zove “povjeravanje ostvarivanja roditeljske skrbi životnom partneru” i “partnerska skrb”, a u stvari se osobi koja nije djetetov roditelj daju sva prava roditelja, odnosno posvojitelja, maćehe i očuha. Time se djeci onemogućuje da odrastaju uz majku i oca, uskraćuje da znaju za svoje roditelje pa i da, ako je moguće, uživaju njihovu skrb, a sva ta prava sadržana su u Konvenciji UN-a o pravima djeteta.

Dapače, omogućava se da dijete odraste bez ijednoga roditelja, jer jedan roditelj svojem homoseksualnom partneru može “privremeno” povjeriti roditeljsku skrb sve do djetetove punoljetnosti pukom ovjerom isprave s potpisom jednog roditelja. Sve odredbe ZŽP-a o djeci, “ostvarivanju roditeljske skrbi životnoga partnera” i “partnerskoj skrbi” suprotne su Ustavu RH, Deklaraciji o pravima djeteta, Konvenciji UN-a o pravima djeteta i nizu drugih izvora koje citira.

Ranija definicija istospolne zajednice (prema zakonu iz 2003.) nije omogućavala istodobno postojanje više takvih zajednica, dok je neformalno životno partnerstvo (priznato kao i registrirano) definirano tako da se legalno može biti u više neformalnih životnih partnerstava (tj. poligamiji), te iz toga crpiti sva prava kao iz braka. Stoga je predloženi zakon protivan javnom moralu i zaštiti zdravlja, tvrdi autor.

Za razliku od Bauka, Radelj navodi da se brak i životno partnerstvo razlikuju po tomu što su bračni drugovi dužni “jedan drugomu biti vjerni, uzajamno se pomagati i uzdržavati, međusobno se poštovati te održavati skladne bračne i obiteljske odnose”, dok životni partneri nemaju obvezu biti vjerni, niti održavati skladne partnerske i obiteljske odnose, a obvezni su pomagati se i pružati njegu i pomoć samo “u slučaju bolesti”. I, bračni drugovi sporazumno određuju zajednički dom, partneri nemaju tu obvezu bez koje nije moguće konstituirati obitelj, niti tražiti poštovanje i pravnu zaštitu obiteljskoga života, koja im se neosnovano dodjeljuje.To što se neznancima koji ne moraju živjeti zajedno i ne moraju se međusobno voljeti daju prava i povlastice kakve se neosnovano uskraćuju primjerice rođenoj braći ili sestrama, ili svekrvi i nevjesti koji žive u istom kućanstvu, predstavlja diskriminaciju.

Polazeći od toga da bračnu, izvanbračnu i istospolnu zajednicu povezuje spolno općenje članova tih zajednica, te analizirajući sadržaj pojma životno partnerstvo, Radelj zaključuje kako za zakonodavca zadovoljenje seksualnih želja nije razlog i svrha “životnoga partnerstva”. Kako nigdje nije propisano da je životno partnerstvo namijenjeno osobama homoseksualne orijentacije niti se kao uvjet traži izjava o tomu, ta je civilna unija načelno otvorena svima, bez obzira na spolnu orijentaciju. Zašto se onda od sklapanja životnog partnerstva diskriminiraju krvni srodnici pa i nekrvni po posvojenju jer ako nema opasnosti od rodoskvrnuća nema ni razloga za zabranu? Zašto se glumi da bi to bio pandan incestu, a prešućuje da je svrha unije ozakoniti spolni odnošaj?

Neformalno životno partnerstvo diskriminira bračne i izvanbračne drugove jer pukom izjavom jednoga partnera može doći do toga da drugi partner “stječe” pravo na činjenično posvajanje djeteta neformalnoga životnog partnera, a to nije omogućeno ni bračnim drugovima. Dakle, nema nikakva nadzora društva ni države nad tim činom u smislu provjere je li zaštićena dobrobit djeteta niti primjene ustavne odredbe o posebnoj zaštiti djece. Jedna skupina građana dobiva nadprava i nadzaštitu nad svim drugim skupinama u društvu čak i u slučaju da ne registrira svoju životnu zajednicu.Dugoročno najteža posljedica donošenja ovakvoga zakona bila bi sustavno pravno rastakanje obitelji kad se taj pojam priznaje paru i to paru koji nije ni registriran, niti ima obvezu živjeti zajedno (obitavati), niti imati zajedničko kućanstvo, niti je prirodna, biološko-reproduktivna, niti odgojna jedinica.