Kakav god bio ishod finala, hrvatski nogometaši vraćaju se iz Rusije kao pobjednici. Ne samo po pobjedama na Svjetskom prvenstvu nego i po pobjedi nad hrvatskim gubitništvom koje traje od 2000. godine do danas. Čemu sve mogu zahvaliti taj trijumf?
I tome što su svi dosadašnji izbornici osim Čačića (i Ćiro, i Jozić, i Barić, i Štimac, i Bilić, i Dalić), ili kao igrači ili kao treneri, iskustvo stjecali u inozemstvu te ga unosili u svoj posao. I gotovo svi igrači, i prije i sada, igrali su ili igraju u inozemstvu. Tako je nogometna reprezentacija spoj hrvatskog talenta i europskih ili svjetskih kriterija. Nitko od tih trenera i igrača nije se vraćao u domovinu ili ne nastupa u hrvatskoj reprezentaciji s mentalitetom inferiornosti, kao, na primjer, političari. Neki svjetski moćnici dr. Franju Tuđmana nisu podnosili upravo zbog toga što je s njima komunicirao na ravnoj nozi, što nikad nije bio u inferiornom položaju, pa se znao usprotiviti i politički najmoćnijim ljudima svijeta a s nekima od njih odbio se sresti.
Duh pobjedništva i suverenosti obilježio je i Domovinski rat, hrvatsku obranu od agresije i branitelje. Taj tuđmanizam se tzv. detuđmanizacijom naglo prekida s dolaskom na vlast Račanove i Budišine koalicije u Banske dvore te Stjepana Mesića na Pantovčak, i ni do danas se u vlastima i politici nije obnovio. Sjetimo se, predstavnici tzv. šestorke koja se spremala 2000. godine srušiti (istina, već uvelike onemoćali) HDZ, bili su se razletjeli po europskim i svjetskim metropolama tražeći blagoslov i potporu za preuzimanje vlasti. Takvo je što u nogometu nezamislivo. Zamislite da hrvatska nogometna elita ide ponizno po velikim nogometnim sredinama u Europi i svijetu i traži potporu!
Ali premda se rezultati hrvatske nogometne reprezentacije od Ćire do Dalićeva dolaska ne mogu smatrati neuspješnima (ipak smo se kvalificirali na gotovo sva velika natjecanja), zacijelo nije slučajno što smo u nogometu bili suvereni u suverenom vremenu ove države, u vremenu malo nakon velikih hrvatskih ratnih pobjeda, a poslije smo dva desetljeća čekali velike rezultate, dva desetljeća u kojima nikakve rezultate nisu postigla hrvatska politička vodstva.
>>Pogledajte slavlje navijača u Zagrebu
Zlatko Dalić, sa svojom neovisnošću, suverenošću i spremnošću na pobjede nad svakim u svijetu pojavljuje se nakon najvećeg pada hrvatskog reprezentativnog nogometa u potpunu ovisnost o interesnim skupinama. Zdravoj pameti je nepojmljivo da je isti čovjek Čačića zbog neuspjeha izbacio iz Dinama a poslije ga postavio za izbornika reprezentacije. Država je, kao i mnogim drugim područjima, spala na odbačene koji su je u ime tih skupina vodili.
Utoliko je Dalić čudo koje se dogodilo na sreću Hrvatske, pojava sasvim suprotna političkoj inferiornosti hrvatskih dužnosnika u odnosima s Europom i svijetom i njihovu podređivanju države privatnim, rodbinskim, stranačkim interesima. U hrvatskoj politici događa se dvostruko gušenje – Hrvatsku, njezino gospodarstvo, financije i suverenost izvana guše moćnici iz Europske unije a iznutra vlast sa svojom samovoljom, korumpiranosti, nepotizmom, klijentelizmom i nesposobnošću da Hrvatsku pomakne s dna svih za život nacije bitnih ljestvica Europske unije.
Štoviše, i u područjima u kojima nije na samom dnu do njega je vode. Zlatko Dalić uspješno nadvladava oba ta gušenja – iznutra se oteo teroru nogometnih dužnosnika i njihovim interesima, prema vani, prema svim takmacima postavio se kao pobjednik. Vratio se Ćirinoj vjeri u igrače, u to da smo najbolji, da svakoga možemo pobijediti.
I sjetite se svih bahatosti političara od 2000. godine do danas, i Račanove, i Budišine, i Mesićeve, i Sanaderove, i Milanovićeve, i Josipovićeve, i Plenkovićeve. Sjetite se kako su zapuštali narod i Hrvatsku a klecali pred svjetskim gazdama. Sjetite se bahatosti i nekih Dalićevih prethodnika na izborničkoj stolici. Pa ćete vidjeti da im je on sa svojom poniznošću i drugim vrlinama golema suprotnost, dar s neba, da ga je kao naknadu za svu nacionalnu bol koju nam nanose političari, bruxelleski slugani, profiteri, lopovi... poslala neka viša sila, a najmanje je proizvod nogometne organizacije i općeg, poražavajućeg stanja koje vlada u društvu.
Ali proizvod nečeg općeg i najopćenitijeg jest – hrvatskog naroda. A to je mnogo više od nogometne publike, jer donio je ponos i užitak i stotinama tisuća ljudi koje je nogomet zanimao vrlo malo ili nikako. Netko napisa – kratko će trajati ovo oduševljenje, a onda opet nevolje u zemlji. No Dalić će trajati jako dugo, kao i Ćiro.
Ma nakon prve sam utakmice pisao produžite mu odmah ugovor ne zbog rezultata koji se naslućivao nego zajedništa momčadi kao prvo i vidjelo se da imamo natjecateljski duh, isto tako sam prognozirao da komšije lete jer onako loša dezorjentirana igra protiv domoroca nije mogla drukčije završit uostalom i na njihovim se portalu svi slažu jednom nit su momčad nit imaju zajedništva a pogotovo kult reprezentacije jer dok su naši igrači glavni u najjačim klubovima svijeta njihovi se tek vodonoše u osrednjim šta više dodat ?