Zlatko Sudac za Oluju: Oholi 
slijepci

Umišljenost stvara nasilje, spletke hranjene strahom pokušavaju zatamniti sjećanja. Svi dokazi rasplinu se i izblijede ili se nađe neko opravdanje koje u ime lažne solidarnosti pokrije počinjeno zlo. Tako se lako nakupe argumenti, razna mišljenja i puste fraze koje malo po malo uguše glas savjesti i dovedu do podijeljenosti. Takav put nipošto ne dovodi do blagoslova i zajedništva, a postoji samo zato da kad nas dotakne, znamo itekako cijeniti svoju slobodu i još hrabrije se boriti za vlastito dostojanstvo.

Ako postoji ikoji put koji čovjeka čini kompliciranim, to je put oholosti. Slijed hoda u oholosti labirint je u kojem se čovjek dezorijentira i izgubi. Takav čovjek nikoga ne čuje, on prestaje rasti, on sve zaboravlja osim svoje taštine. Najunosniji bi posao bio kupiti oholice za ono što uistinu jesu, i nanovo ih prodati za onoliko koliko misle da vrijede. Istinitost toga je teška, njezin je korijen u oholosti, put u propasti, plod u sramoti. Od takvih ovo društvo trpi. Kad ih se razotkrije, tada laž pokaže pravo lice. Njihova oholost sve nas razara. Razara onu jednostavnost življenja, ono biti i postojati bez dodavanja, bez napora „sine plicis“, što je zapanjujuća karakteristika poniznih osoba. „Gloria mea alteri non dabo – Neću dati svoje slave drugima“, reče Jahve, a ja se pitam – može li to oholica uopće čuti?

Gdje je nestalo poštovanje

Kad oholost dotakne političke skute, farizejstvo postane tron, a karijerizam ostvarivanje scene iz usporedbe u Evanđelju – „Hvala ti što nisam kao drugi ljudi.“ Kod takve životne tragedije, drugi ljudi postoje samo kao usporedba i plijen, da bi se oholost mogla uzdići dok druge ponižava, a strah im postaje uzglavlje. Kod takvih i lopovluk biva opravdan. Ima nas puno u ovom društvu koji svjedočimo za tolike dobre i sposobne osobe koje se osjećaju obezvrijeđenima, nepodobnima i poniženima samo zato što su bolje, uspješnije ili inteligentnije od njihovih moćnika. Osjećaju krivnju jer su dobre ili nadarene, jer imaju svoj stav i mišljenje, ili zato što su radine. Na putu oholosti ta se „pogreška“ jako kažnjava.

Gdje se to danas izgubilo poštovanje, solidarnost, zajedništvo pa čak i pijetet? Bojim se da ga iskrenog, nikad nije ni bilo. Gdje su nestali svjedoci? Političari i politikanti, ispod kojih ste stolova, „švedskih“ ili „okruglih“, postavili Svjetlo da ga više nitko ne vidi? Sjedeći za tim stolovima, kakvi god bili, što vidite ako Svjetla nema? Vi koji kao nešto odlučujete, kako se sporazumijevate? Koja logika dogovora vrijedi tamo gdje se dobro ne vidi? Al“ na sve to, vi kažete da ste se dogovorili, stvorili konsenzus, u ime solidarnosti, u ime dobra za ovaj narod ili svoga vlastitog?

Politikantske sjene

Kažete da služite ovom narodu, okupljajući se oko tih stolova osvijetljeni nekim drugim svjetlom koje vam više paše očima da se sjenke lakše skriju. Zaboravljate da prava Svjetlost koja Prosvjetljuje svakog čovjeka nije podlegla napasti ugode, časti i vlasti, dok taj isti narod kojem kao služite, to ne zaboravlja.

Vi ste zapravo slijepci i zatočenici svojih funkcija i prošlosti. Sputani i spriječeni jedni od drugih. U ime tobožnje „solidarnosti“ postali ste sjene koje se zadovoljavaju mrvicama lažnoga mira. Navikli na strah svoje nedosljednosti, lopovluka, farizejštine i licemjerja nemate više riječ za obična čovjeka. Nama običnim ljudima je vas žao, u vama nema Slobode i Života. Dok se propinjete po granama suhoga drveta ulizujući se i podilazeći jedni drugima ni ne slutite da primajući takvu nagradu, gubite svoju budućnost.

Daleko su od vas stavovi svetoga Pavla koji se tako hrabro odriče lažne sigurnosti svijeta, daleko je od vas jednostavnost u služenju i autoritet dobroga Srca, daleko je od vaših srdaca Svjetlo Raspete Ljubavi spremno da se razda za svakog čovjeka, ali na žalost i ova spoznaja je daleko od vas. Vi ste samo političke i politikantske sjene iza debelih zidova i kapija dok je, pravo Svjetlo s ove strane ljudskih sudbina!

>>U posljednjih 15 godina umrlo 30 tisuća branitelja