Prohladno je zimsko jutro, ali središte je Požege živo – sunce je i u “lockdownu” izvuklo na Trg Svetog Trojstva brojne građana s kavom za van u rukama. No, lokalci znaju da je u tom prizoru i nešto neuobičajeno – barem tri novinarske ekipe kruže tim trgom. I nije im drago jer znaju da na vijestima neće biti, primjerice, uspješna poduzetnička priča, nego novi detalji političkih afera koje potresaju grad. Došao je opet i DORH, dobacuju. A baš zbog politike, o Požegi se stvorila slika kao o “gradu slučaju”.
HDZ-ov gradonačelnik Darko Puljašić i njegov zamjenik Mario Pilon od proteklog su tjedna i službeno pod istragom USKOK-a zbog sumnje da su počinili kazneno djelo trgovanja utjecajem. A to je samo jedna u nizu afera koje su u posljednjih pet godina pogodile Požeštinu, a vezane su mahom za istaknute lokalne HDZ-ovce na visokim dužnostima. Bivši saborski zastupnik Franjo Lucić, inače iz obližnje Pleternice, nedavno je nepravomoćno osuđen na godinu dana zatvora zbog nuđenja mita novinaru Dragi Hedlu kako ne bi pisao o poslovanju njegovih tvrtki, no kazna mu je zamijenjena radom za opće dobro. Najzvučniji je slučaj nasilja u obitelji požeško-slavonskog župana Alojza Tomaševića, koji je u međuvremenu izbačen iz stranke. Tomašević je lani u siječnju nepravomoćno proglašen krivim da je vrijeđao, pljuskao i hvatao za vrat svoju suprugu Maru. Osuđen je na deset mjeseci zatvora uvjetno, uz rok kušnje od dvije godine. Nije se povukao s mjesta župana, unatoč pritiscima i politike i javnosti. Ni tjedan dana poslije i njegov je zamjenik dožupan Vedran Neferović nepravomoćno osuđen zbog nanošenja ozljeda i prijetnji novinaru Mladenu Mirkoviću, na kojega je nasrnuo u doba dok je bio gradonačelnik Požege, u proljeće 2017. Dok s građanima na Trgu Svetog Trojstva, gdje je i zgrada gradske uprave, razglabamo političku situaciju, pokazuju nam prstom na dva kafića i nazivaju ih “crveni” i “plavi”. U jedan zalaze SDP-ovci, u drugi HDZ-ovci. I nema tu, tvrde, previše miješanja.
A nije to jedina politička podjela u tom kraju koji su još Rimljani nazvali Vallis aurea, u prijevodu Zlatna dolina. Podijeljen je i sam HDZ: jedna je struja Puljašićeva, a druga Neferovićeva. U takvoj uzavreloj političkoj atmosferi, kako je zaista živjeti u Požegi? O dobrim i lošim stranama života u tom gradu govori nam troje Požežana koji nisu politički involvirani: Željko Sliško, poznati ugostitelj, Ilijana Lončar plesna pedagoginja, samostalna umjetnica i plesačica suvremenog plesa koja je, zapravo, požeška snaha, te akademska kiparica Tatjana Kostanjević iz Opatije koja je ondje provela gotovo cijeli život, no doselila se u Požegu, odakle su joj rodom roditelji.
– Ljudi ne žele u politiku. Zašto? Ako uđu u politiku, mogu jednostavno od nje stradati. Tako ostavljaju mjesto ljudima koji na bilo koji način žele doći do sredstava, položaja, moći... Zato imamo to što imamo – započinje 56-godišnji Željko Sliško, vlasnik Pizza Bolte Lounge Bara. Rođeni je Požežanin, a privatni je ugostitelj četvrt stoljeća.
– Nemam nikakve veze s politikom. Dosta mi je bogata ugostiteljska karijera, a uglavnom sam je proveo u Požegi iako su mi se pružale prilike za odlazak i u inozemstvo i na more. Sve što sam naučio o poslu, želio sam iskoristiti u svom gradu, koji nije velik, ali je grad potencijala – kaže on.
Zadovoljan je poslom, čak i u koronakrizi. Pizze koje njegovi majstori pripremaju dostavlja na kućne adrese jer su restorani u našoj zemlji od kraja prosinca zatvoreni.
– Prosinac je bio odličan, a u Slavoniji su siječanj i veljača i inače dosta teški u ugostiteljstvu zato što u to doba pristižu suhomesnati proizvodi nakon kolinja. Svedeni smo, stoga, na nekoliko onih, uglavnom mlađih, koji su navikli na dostavu hrane – objašnjava.
Što se tiče birokracije i poduzetništva, ocjenjuje da se posljednjih godina situacija poboljšala.
– Čini mi se da se ide poduzetnicima naruku, primjerice glede otvaranja i proširenja posla, jer se uvidjelo da će inače svi mladi otići van. Kada je počeo val odlazaka u Irsku, Njemačku, Švicarsku, i moja su djeca željela ići, a ja sam rekao: Zašto ne ostati ovdje? Imamo i dobrih i loših strana, ali zašto ne tražiti dobro i pozitivu? – rezimira naš sugovornik.
Najveća je prednost njegova grada, kaže, otvorenost.
– U Požegi je doseljenika kao malo gdje u Hrvatskoj. Simbioza je prije 30-ak godina bila teška, ali u posljednje je vrijeme zaista dobra. Svi ti ljudi koji su došli u naš grad žele reći da su Požežani. A to imponira. Požega je prije tri ili četiri desetljeća imala lijepu kulturnu i glazbenu scenu. No, kultura je otišla u “backstage”, sve je ostalo ispred nje. Za kulturu treba imati novca. Nemamo kino. Imamo kazalište, a nemamo glumaca, otišli su svi trbuhom za kruhom – iznosi Sliško.
Ovaj poduzetnik ima 11 zaposlenih. Trenutačno nema problema s pronalaskom radnika, ali ima u ljetnoj sezoni. Čim dođe travanj, pizza majstori i konobari odlaze za većom plaćom.
– No, 1. rujna kucaju na vrata da bi se vratili, jer im je zimi ovdje dosta dobro: mnogo se manje radi nego u Dalmaciji, a kada se sve uzme u obzir, plaća i nije toliko manja – kaže.
Ističe kako nije u politici, ali ne može reći da mu ne smetaju političke afere koje drmaju gradom, kao i podijeljenost.
– Morat će se sve to pomiriti, i moći će, posebno ako dođu mlađi ljudi koji će razumjeti da netko mora biti i SDP i HDZ i bilo koja treća, četvrta stranka, ali da i “crveni” i “plavi” sjednu i zajedno razmišljaju i guraju naprijed za naš grad. Je li to daleko? Mislim da nije. Pandemija je dosta pridonijela da ljudi prepoznaju koliko im netko vrijedi u životu – zaključuje Željko Sliško.
Akademska kiparica Tatjana Kostanjević živjela je gotovo 50 godina u Opatiji, a budući da si ondje nije mogla priuštiti atelje kakav je željela, doselila se u Požegu, odakle vuče korijene.
– Uživam u lijepom ateljeu i prekrasnom gradu. U dobi od pola stoljeća našla sam prijateljice s kojima sam povezana kao da se znamo oduvijek – govori ona, iskreno zadovoljna.
Požega je puna njezinih javnih skulptura, a građanima je omiljena ona Nikole Tesle u parku uz Orljavu. Kada zahladi, Teslu građani omotaju šalom, a mi smo svjedočili i da mu u krilo stavljaju keks. Park je od milja prozvan “Kod Tesle”.
– Moj je životni princip raditi interaktivnu, urbanu skulpturu, a ne spomenike. I zato je taj Tesla blizak ljudima, a ne nedodirljiv spomenik – objašnjava 57-godišnja Tatjana.
Kaže da je Požega pitomi grad dobrih ljudi. Ni ona s politikom nema veze, no politika utječe i na njezin život.
– Znaju me Opatijci pitati: “Kamo si ti to otišla, što se to kod vas događa?”, odmah im je asocijacija afera. Ali ja ne želim živjeti u gradu slučaju, nitko to ne želi, nego u dobrom, lijepom, pitomom gradu. Zaista se ne petljam u politiku, ali zašto se na pojedincima grade naši životi? Toliko je kvalitetnih i dokazanih umjetnika (i tu ne govorim o sebi), trebalo bi ih držati na dlanu. Grad bi trebao voditi računa o živim ljudima. Ostavimo nešto trajno u gradu – poručuje.
Još jedna umjetnica koja se skrasila u Požegi je Ilijana Lončar. Najviše vremena provodi u svojoj plesnoj dvorani ili, kako slikovito kaže, “živi u vlastitom balonu”, a tijekom svih 20 godina, koliko je u Požegi, nastoji i uspijeva držati se po strani kada govorimo o političkim zbivanjima. Pripada nezavisnom kulturnom miljeu.
– Projekti umjetničkih organizacija trebaju biti od javnog značenja, i jesu, pa se onda prijavljuju na natječaje javnih potreba u kulturi, a smatram da lokalna zajednica treba podržavati taj oblik umjetnosti. Nažalost, sredstva koja se odvajaju za kulturu inače su jako mala, i Grada i Županije – ističe Ilijana. Umjetnička organizacija Plesna radionica Ilijane Lončar okuplja oko 130 polaznika, djece i mladih. Isprofilirali su se kroz nju mladi talenti koji su upisali kasnije i plesne akademije. Najviše je postigao Luka Švajda, koji je trenutačno profesionalno angažiran u kompaniji Rosas u Bruxellesu.
– Nažalost, nisam uspjela od lokalne zajednice dobiti prostor, u najmovima sam promijenila četiri ili pet adresa, a najam je skup – priča nam ta 47-godišnjakinja.
Ilijana je rođena Osječanka, tadašnju Srednju školu za ritmiku i ples te potom Kineziološki fakultet završila je u Zagrebu, gdje se rodila i ljubav koja ju je, na koncu, dovela u Požegu. Velika je to bila odluka jer Požegu nikada nije ni vidjela. Prvo što je pitala supruga bilo je ima li Požega kazalište, jer bez njega ne bi mogla živjeti. Upravo uz kazalište vezala je prvih desetak godina, gdje je jedno vrijeme bila i zamjenica ravnateljice. Iako pod njegovim krovom nije postojao plesni ansambl, Ilijana je dobila priliku koreografirati, ali i plesati i glumiti.
Više kulturnih sadržaja nedostaje joj, kaže, i danas, no nastoji to sama nadoknaditi – dovodi u grad plesne predstave, umjetnike...
– To me čini sretnom jer se stvara lijepo ozračje koje širi horizonte i samoj Požegi i kazalištu i meni osobno – iskreno će Ilijana.
Kako ona doživljava političke turbulencije?
– Otkako sam došla, strašno patim što se Požega rijetko pojavljuje na televiziji. I onda kada se pojavi, to bude u negativnom kontekstu, kao i sada. A ta percepcija Požege ne ide naruku svima nama koji je želimo izdići na viši nivo – naglašava.
Požega se, kao rijetko koji grad u okruženju, može pohvaliti kazališnom poviješću dugom više od tri stoljeća.
Gradsko kazalište Požega danas ima jednog zaposlenog glumca. I ono se prije dvije godine našlo na medijskim naslovnicama, i to zato što je u to doba na kazališnoj plaći bilo devetero stalno zaposlenih, od kojih ni jedan glumac. Ravnateljica Valentina Neferović, koja je na toj funkciji od 2013., tada je bila na rodiljskom dopustu. Diplomirala je kroatistiku i filozofiju, teče joj drugi mandat na čelu kazališta. Članica je HDZ-a, no kaže kako nije aktivna, za razliku od njezina supruga – već spomenutog aktualnog dožupana i bivšeg požeškog gradonačelnika Vedrana Neferovića.
– Požežani zaista vole kazalište. Predstavimo sedam ili osam, nekad čak i devet premijernih naslova godišnje. Kapacitet nam je dvorane 213 mjesta i svaka predstava bude rasprodana, traži se ulaznica više – kaže ravnateljica Neferović.
Kada je stigla u kazalište, gradonačelnik je bio Vedran Neferović, no svoju su vezu, priča, započeli poslije.
– U našem se gradu uvijek gleda koja si stranka, čiji si. Svojim sam dolaskom u kazalište prošla torturu javnosti, govorili su da sam zaposlena jer mi je otac HDZ-ovac. Kod nas je to tako, ali ja to mogu iznijeti. Poslušala sam savjet jedne cijenjene osobe u gradu: “Valentina, ti samo šuti i radi, tvoj rad će dokazati da vrijediš.” I tako je i bilo. Došlo je poslije do raskola unutar HDZ-a, pa se dogodio nesretni slučaj s novinarom, kao obitelji nam nije to sve skupa bilo ugodno. Mali je grad, neki su se ljudi naslađivali i podsmjehivali, iako su možda samo tri dana prije bili uz nas. Jako je nezahvalno biti u politici – svoje viđenje stvari iznosi Valentina Neferović.
– Ova Zlatna dolina u sebi skriva, neću reći zavist, ali nekakav jal, nešto tu jest da su ljudi stalno nezadovoljni, stalno se mora nešto burkati, dokazivati... Pa i u kazalište su se, budimo iskreni, neki ljudi dovlačili po naredbi, jer se moraju zaposliti, bili potrebni ili ne. I nije to tako samo u kazalištu. To nije dobro i dijeli građane. Naš je grad sad užasno podijeljen. Osjeti se to čak i na ulici – kaže Valentina Neferović.
Za Požegu kaže da je grad po mjeri čovjeka, u kojemu su i vrtić, i škola, i ured “na pet minuta vožnje”.
– Knjižnica je novoobnovljena, muzej se obnavlja, nadam se da će i kazalište doći na red. Srednje škole imamo gotovo sve, osim medicinske. No, teško je naći posao. S druge strane, jako puno građevinskih tvrtki ne može pronaći radnike, baš kao ni prijevoznici vozače ili ugostitelji konobare. Veliki je, naime, trend iseljavanja, i moj je brat sa suprugom i dvoje djece otišao u Njemačku – navodi.
Požega, inače, ima nešto više od 26.000 stanovnika prema posljednjem popisu. A kako pomiriti tu podijeljenost?
– Treba doći netko iznad svih njih tko će popeglati stvari i reći: “‘Ajde, smirite se i radite kako treba ako imate ambiciju i želju da grad funkcionira” – poručuje V. Neferović.
Gdje kradeze prođe, tu trava ne raste...