Zarobljene hrvatske vojnike i policajce, mučili su strujom, tukli električnim kablovima, vodili ih na lažna streljanja, tretirali ih kao roblje, a sve se to događalo od rujna 1991. do ožujka 1992. u Glini, u prostorijama tadašnjeg Kazneno-popravnog doma, koji je jedno vrijeme služio kao zarobljenički logor. Zbog toga su njih četvorica u odsutnosti optuženi i nepravomoćno na zagrebačkom Županijskom sudu osuđeni na ukupno više od 30 godina zatvora.
Stanko Palančan, nepravomoćno je osuđen na 10 godina zatvora, Đuro Birač na devet godina zatvora, Rade Baždar na pet godina zatvora, a Stevan Bjelajac na sedam godina zatvora.
Prema optužnici, teretili su se da su zlostavljali pripadnike HV-a i policije nakon što je veća grupa zarobljenih hrvatskih policajaca i pripadnika Zbora narodne garde zarobljena u Hrvatskoj Kostajnici, kod Tušilovića i u Petrinji te dovedena i smještena u prostorije logora. Palančan je bio komandant zarobljeničkog logora i načelnik sigurnosti Štaba Teritorijalne obrane Glina, Birač je bio upravitelj zatvora KPD Glina. Baždar je bio zamjenik upravitelja te je obavljao poslove stražara, dok je Bjelajac bio stražar u logoru.
Palančan se tereti da nije spriječio podređene u psihičkom i fizičkom zlostavljanju zarobljenika, među kojima je bio i Damir Vanđelić, upravo imenovani šef Fonda za obnovu Zagreba i nesuđeni HDZ-ov kandidat za gradonačelnika Zagreba.
Osim toga, Palančan se tereti i da je sam neke zarobljenike mučio i tukao dok ih je ispitivao. A tijekom ispitivanja zarobljenike su batinali palicama i električnim kablovima, puštali su im struju kroz tijelo uz pomoć indukcijskog telefona. Ta je tortura, za koju je tužitelj u završnom govoru kazao da je graničila sa sadizmom, trajala šest mjeseci.
Optuženici, koji su nedostupni našem pravosuđu jer uglavnom žive u Srbiji, ispitani tijekom istrage nijekali su krivnju. Palnačanov branitelj u završnom govoru isticao je da Palančan nije bio zapovjednik logora, već načelnik specijalne policije, te je tvrdio da Palančan nikoga nije tukao ni mučio. Branitelj je isticao i da svjedoci nisu znali navesti tko ih je tukao, jer su morali imati pognute glave. Ostali branitelji optuženika u završnim su govorima tvrdili da je nesporno da su u KPD-u Glina zlostavljani brojni hrvatski ratni zarobljenici, no tvrdili su da to nisu počinili optuženici, a takvim obranama sud očito nije povjerovao.
Sad to sve, jer je tako propisano od medija stranaca, mi moramo zaboraviti i oprostiti! Ne zato što su Hrvatice i Hrvatsi zaista zboravili i oprostili nego samo zato jer zlorabitelji svojih položaja to tako žele. Meni kojem su ovi zlotvori pobijala polovice rodbine nikada niti mogu a niti hoću - ni zaboraviti a niti oprostiti.