Kolumna

Zlurado smješkanje obilježje je hrvatske političke satire

Foto: Patrik Macek/PIXSELL
Sabor
19.01.2019.
u 15:26
Humor je moćan okidač za oslobađanje potisnutih frustracija, on bijes pretvara u veselje, suze žalosnice u radosnice, razvedrava smrknute, provjetrava ustajalu atmosferu, otvara perspektivu i ublažava napetosti, a u krajnjem slučaju spašava kožu
Pogledaj originalni članak

Da u Hrvatskoj političari slabo stoje s humorom, zna svatko tko prati Sabor. Vrijeđanja, naguravanja, bijes i patetika – to da, ali našaliti se, toga nema ni za lijek. Marko Sladoljev usporedio je grupiranje zastupnika u Stranku rada i solidarnosti sa skupljanjem Pokemona, a Ivan Pernar jednom je Gordanu Jandrokoviću dobacio da bi sigurno i iza njega stajao da je premijer… i to je otprilike to, sasvim mršavo, a nije da nije bilo pokušaja.

Još jedan saborski desant na humor vidjeli smo ovaj tjedan. SDP-ov zastupnik Franko Vidović uručio je ministru obrane Damiru Krstičeviću dvije makete aviončića – da se ima čime igrati, kad je već propao posao s Izraelcima. Vidovićeva politička poruka bila je jasna i ozbiljna: Vlada koja dugotrajan, važan i skup proces vodi tako diletantski, nije dorasla svojem zadatku te ju je prikladno usporediti s nedoraslom djecom. Nije daleko bila ni asocijacija na Wehrmachtova gay poručnika Huberta Grubera iz serije “Alo, alo” kojega s njegovim “malim tenkićem” nitko nije ozbiljno shvaćao.

Iako Vidović nije bio originalan nego je pokupio ideju od Zorana Šprajca s RTL-a, koji je debakl Ministarstva obrane komentirao s muzejskom pilotskom kacigom na glavi i igračkama zrakoplova, Krstičevića je dočekao nespremna. Ministar je pocrvenio od bijesa, tresnuo aviončić o pod, navodno Vidoviću i odbrusio nešto u stilu “Goni se!”. A da je naš general na američkoj akademiji čitao Sun Tzua, naučio bi kako se izmaknuti i iskoristiti silinu napada neprijatelja protiv njega. Mogao je mirno uzeti igračkice i reći, recimo, da će ih darovati Davoru Bernardiću da iz njih baca letke svojem mnogobrojnom članstvu – a da je htio zapapriti, mogao je, na primjer, dodati da će na lecima biti otisnut poziv na proslavu Dana mladosti u Kumrovcu. Ovako je nemoćno morao gledati Vidovića ispred sebe kako se zlurado i samozadovoljno smješka.

To zlurado i samozadovoljno smješkanje onoga koji vrijeđa – umjesto zdravog smijeha od kojeg praskaju nazočni – temeljno je obilježje hrvatske političke satire. Humor je moćan okidač za oslobađanje potisnutih frustracija, on bijes pretvara u veselje, suze žalosnice u radosnice, razvedrava smrknute, provjetrava ustajalu atmosferu, otvara perspektivu i ublažava napetosti, a u krajnjem slučaju spašava kožu. Kao vrhunski primjer političkog humora zapamtio sam izjavu Stipe Mesića iz proljeća 1991. kada su ga, kao predsjednika Predsjedništva SFRJ okružili novinari u Beogradu. Svi su mediji prenijeli vijest da su noću u Hrvatsku ušla tri šlepera oružja iz Mađarske i novinare je zanimalo što on misli poduzeti u vezi s tim. A on je mrtav hladan uzvratio protupitanjem: “A što smo trebali uvesti, penkale?” U tren su se svi smrzli jer je, da facto, priznao veleizdaju, a onda se nasmijali i pustili ga na miru.

Zbog optužbe za veleizdaju premijer je nasrnuo na Mostova zastupnika u Saboru, a možda i zato što mu je dobacio da je anemičan… I tu bi neka zgodna dosjetka imala veći utjecaj od naguravanja (recimo: “Da ste vi upola tako anemični, i vi bi bili na vlasti” ili nešto slično). Ali kod nas je prevladao refleks revanša, osvete, inata – ukratko nasilja – pa se zato i može dogoditi da Josip Đakić viče Grmoji “Odjebi!”, a Arsen Bauk komentira da mu je žao da Plenković tog istog Grmoju nije udario. A trebalo je šutjeti i naručiti za Sabor nekoliko boksačkih vreća?

Satira je nužna za društveni život jer prokazuje neprihvatljive političke prakse i zato je njezino proganjanje, ograničavanje i zabranjivanje nespojivo s demokracijom. Satira je vrsta društvene higijene – ali da bi to bila, morala bi i sama biti čista, a nedostatak humora je nepovratno prlja. Neduhovita satira ispunjava medije bukom i bijesom, pa se atmosfera samo pregrijava. Ona uništava, sjecka i razara samo političke protivnike, a nikad istomišljenike. Samo pojačava razdor jer ismijavane ogorčuje, a izrugivače učvršćuje u uvjerenju da su bezgrešni.

Recimo, biskup koji je nastrijelio kolegu lovca – to je totalno apsurdno, kao da je neki skeč Monty Pythona. I umjesto da se uživa u čistoj zabavnosti tog slučaja (ispričavam se nastrijeljenom, ali da je upozorio biskupa da lov nije prikladan za klerike, to mu se ne bi dogodilo), morao se javiti Cro Cop Mirko Filipović, poznati ljubitelj životinja. “To ne ide, pa da ga j…” napisao je na Facebooku, pristojno zamijenivši psovku točkicama, dok mu se još s lakta slijevala krv Roquea Martineza. Vjerojatno planira nokaut protivnika misleći na male slatke vjeverice koje skakuću krošnjama. Bijes je sa satirom nespojiv.

Ivan Pernar, nakon kampanje protiv cijepljenja i šopanja C vitaminom, obolio je od gripe? Ma to je urota sionskih mudraca, podvalili su mu lažne vitamine. Voditelj državne ergele uzeo je potajno lipicanca doma pa mu ga je pregazio vlak? Evo bećarca: “Haj, konja jašem, strojovođa trubi, hitam dragoj što me noću ljubi!” Ministarstvo branitelja organizira provale u stanove? Evo gesla: “Za dom spretni!” Ili onaj mladić iz Virovitice koji je priveden zbog makabrične naci-čestitke. Kad je izlazio iz policijske stanice, morao je navlačiti rukav na nadlanicu da se ne vidi tetovirani zombi s kapom nacističkog časnika. “To je tatin portret?” pitao bih ga naivno. A ne odmah “Odjebite!”, kao Josip Đakić, kao Hajdukovci na transparentu u Kranjčevićevoj, kao svojedobno Bojan Glavašević i Peđa Grbin Davoru Domazetu Loši, kao Mostovac Ivan Kovačević HDZ-u i kako je završila nedavno jedna božićna kolumna. Pravo da viče “Odjebite!” dao bih samo Vedrani Rudan jer ona nije politički pristrana i to viče svima podjednako.

Pogledajte i urnebesnu Pervanovu sinkronizaciju saborskog incidenta:

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 3

DU
Deleted user
19:57 19.01.2019.

izbori su jedino riješenje da ovi nasilnici odu sa vlasti i poštenja onih koji budu vodili ovu državu te da se zauzmu za čitavu državu