Kada nam je arhitekt Ante Vrban u razgovoru rekao da voli svijet mašte koji odrasli ljudi smatraju dječjim, a on predivnim, nije nas nimalo začudio. Iako na pragu 40., on i fizički izgleda kao zaneseni dječak. Puno čita i piše, voli fikciju i povijest, obožava Harryja Pottera, film “Gospodar prstenova”... Želja mu je u Zagrebu sagraditi “AV House”, mjesto na kojem će svi mladi arhitekti moći izlagati radove.
Za to mu treba još novca, jer je projekt zahtjevan i skup, ali mladim arhitektima želi pružiti priliku koju on nije imao. Rasprodan je dvije godine unaprijed, do rujna 2020., ali unutar godine, kaže, uvijek ostavi mjesec dana za projekte koji “slete”. To je bio slučaj i s projektom u Kninu, gdje je radio interijer crkve.
Vi ste 1980. godište, po svemu što ste dosad napravili rekla bih da imate više godina, premda izgledate mlađe od 38.
Kada čovjek voli i uživa u tome što radi, i kada većinu dana provede radeći, onda se osjeća dobro. A kada se osjećaš dobro, onda i izgledaš zadovoljnije.
Počeli ste raditi već na Arhitektonskom fakultetu?
Završio sam faks s 28 godina, a radio sam sve vrijeme studiranja. Tako nas je majka odgojila, da radimo. Ona nam je dala najviše što je mogla, ali uvijek je govorila: velik i predivan svijet je ispred tebe, ali za to se moraš potruditi sam svojim radom. A ja sam odlučio da u životu želim više. I ne mislim na novac, nego na to da svatko ima zadatak ostaviti svoj trag. Ja sam jednostavno arhitekt.
Osim velikog rada, ipak je i stvar talenta, posebice u strukama poput arhitekture.
Bog svakome da talent za nešto. Ne bih mogao biti ni liječnik, ni astronaut, ni novinar, ja sam arhitekt i to me čini cijelim. Arhitektura me ne može umoriti. Moj je najveći problem kada mi mozak ide dalje, a tijelo se gasi. Zato sam shvatio da moram trenirati četiri puta tjedno.
Crtački talent kod vas je bio izražen već od djetinjstva?
Ruka mi točno prenosi misao, i to u jako jasnom izričaju. Osjećam i znam prostor. Kada si klinac i imaš tu sposobnost osjećanja prostora, onda pomisliš da sigurno nisi normalan. Ali kad imaš mamu poput moje, onda ti ona objasni da je to dar. Svima sam u razredu crtao radove. Svoj posao radim s lakoćom, veseli me.
Čovjek ne može biti dobar u svom poslu ako ne osjeća strast.
Točno, ali nikad mi cilj nije bio da budem dobar, nego najbolji. Odnosno da uvijek dam najbolje od sebe u svom poslu. Primjerice, rijetko kasnim i ne volim kada meni netko kasni.
Ne bi li arhitekti kao i većina umjetnika/kreativaca trebali biti malo ležerniji, više boemi koji ne znaju za vrijeme?
Ja sam riba u horoskopu, koja je kreativac, ali i djevica u podznaku, što će reći da sam organizirani umjetnik. Užasno pazim na red, to vidite i po mojem uredu. Iznimno je važno da je čovjek uredan, moraš izgledati kao svoj posao. Neki ne razumiju zašto sam ja tu gdje jesam, a to je zato što sam shvatio da je stari svijet umro i novi se rodio.
Ljudi koji žive u prošlosti ne razumiju da živimo u vremenu u kojem se sve može izračunati, u kojemu je sve dostupno i u kojem tvoja brzina mora biti jednaka tvojoj kvaliteti. Inače ćeš trajati jedan, a ne 300 projekata. Nisam tip koji gleda u mjesec i čeka inspiraciju, ja uđem u sobu i znam što treba napraviti. Iako izgledam kao prototip tatina sina, čega sam svjestan, sve sam u životu napravio sam. Da mi, ne daj Bože, netko sve uzme, ja bih vrlo brzo opet bio tu gdje jesam. J
er znam funkcionirati i s pet kuna u džepu. Sistem oko mene je skup, ali ja osobno ne trošim puno, jer jednostavno ne stignem.
Vi ste materijalno izuzetno situirani, lakše je iz te pozicije govoriti o skromnosti nego kada je čovjek u potpunoj besparici.
Ali ja sam još uvijek onaj isti Ante koji sam bio s 50 kuna u džepu na faksu. I na to se stalno vraćam u glavi. Nikada ne smiješ izgubiti kontakt s realnim svijetom. Bogatstvo je vrlo relativna stvar. Bogatstvo je biti zdrav i raditi posao koji voliš, okružen ljudima koje voliš i koji te razumiju.
A najveće je bogatstvo u poslovnom svijetu tvoje ime i prezime. Što god mi tko uzme, ja sam uvijek Ante Vrban. I iza mene je 300 izvedenih radova po cijelom svijetu, više od deset internacionalnih nagrada struke. To su činjenice. Tu gdje se sada nalazim ne možeš doći tako da ti netko nešto da.
Ustajem u 6 ujutro, a idem spavati sat iza ponoći. Iza mene je puno rada, a ono najbolje tek dolazi, i u Hrvatskoj i u inozemstvu.
Koliko ljudi zapošljavate?
Indirektno jako puno. Stranci uvijek komentiraju da ljudi ne razumiju koliko ja hrvatskih proizvoda izvozim. Hrvatske su ruke zlatne. Mislim da smo najljepša zemlja na svijetu. Potpuni sam domoljub, Hrvatsku obožavam, i to na sasvim apolitičan, ali emotivan način. Smatram da sam u svojem poslu tek počeo, želim graditi mostove i probijati planine koje nitko nije. Evo, odličan je primjer crkva u Kninu. Tamo sam na svjetskoj razini promijenio pojam sakralnog interijera.
Interijer crkve u Kninu u Hrvatskoj bio je prilično kritiziran?
Kritizirala ju je hrvatska struka, a u Londonu je dobila nagradu za najljepši sakralni interijer.
To je pomalo i hrvatski običaj, sve kritizirati.
To je jedna grupa starijih ljudi koja kritizira. Mladi arhitekti, s druge strane, vide što je dobro. To je vojska mladih ljudi koji su shvatili da svojim radom mogu postati uspješni, a ne u depresiji visjeti u bircu za šankom i kukati da te klijent ne razumije. To je umrlo. Odavno.
Koliko ste priznati među kolegama arhitektima u Hrvatskoj?
To vam oni moraju reći, a ja o njima ne razmišljam. Nisam pametniji, samo sam drukčiji. Knin je jedan od mojih najdražih projekata. Ja sam katolik i Hrvat, bio sam svjestan gdje radim crkvu i koliko je Knin važan za hrvatsku povijest. S ponosom sam prihvatio taj posao. Uzeo sam liniju svjetla jer Krist je rekao : “Ja sam svjetlost svijeta”.
To je najljepša rečenica na svijetu, ja sam uzeo liniju svjetla i nacrtao konture interijera, a prostor stavio u bijelo, da simbolizira čistoću i jednostavnost. Ljubav. Iza te crkve stojim kao i iza svih svojih projekata. Ja u tu crkvu i tu izvedbu vjerujem. Neki su ljudi taj interijer shvatili sada, neki će shvatiti za sto godina, a neki nikada.
Ali ostaje činjenica da je promijenila pojam sakralnog interijera na globalnoj razini. I dobila priznanja meritornih ljudi za to. Svima želim sve najbolje, ali od mene nikada nećete čuti da nekome odgovaram na kritiku. Niti komentiram rad kolega, sviđao mi se ili ne.
Kritike su dijelom vjerojatno proizlazile i iz političkog konteksta jer su bile i usmjerene na tadašnju gradonačelnicu Knina.
Bio sam svega toga svjestan, ali znao sam da je ideja tog projekta veća od političkih okolnosti. I danas bi opet sve isto napravio. Josipa Rimac velika je zaljubljenica u Knin i puno nam je pomogla. To se ne zaboravlja.
Nagrada u Londonu donijela je i satisfakciju?
Najveće mi je zadovoljstvo kada uđem u tu crkvu i kada mi baka koja je tamo svaki dan na misi kaže: “Hvala ti, napravio si predivnu crkvu”. Meni je više značilo lice moje mame kad je vidjela crkvu nego bilo koja nagrada, posebno nakon svega što smo ona i ja prošli u životu.
I kada su u Londonu prozvali ime crkve u malom gradu Kninu u Hrvatskoj, pokraj svih nominiranih projekata u najvećim europskim metropolama, naravno da sam se osjećao ponosnim. I što sam Hrvat i što je prepoznat moj rad. Ali ja tu nisam važan, ta crkva veća je od svih nas. Nju su zajedno gradili Hrvati, Srbi i muslimani, i to u Kninu koji je demografski najkompliciraniji grad u Hrvatskoj, grad u kojem su počinjali i završavali ratovi.
Jako ste produhovljeni?
Vjerujem u Boga, važno je vjerovati u nešto što je bolje od nas, a to je, svakako, Bog.
Mogu li si vas kao arhitekta priuštiti samo bogati ljudi?
Ne, evo sad sam radio stan od 28 kvadrata u Praškoj. Paralelno s kućom od 800 kvadrata. Treba biti dostupan svima, koliko god to raspored dopušta.
Ne patite na megalomanske projekte?
Ne, ima užasno velikih kuća koje su odvratno ružne, a ima malih koje su najljepše na svijetu. Budi ti pametan u 28 kvadrata. Meni je imbecilno kada se projektiraju goleme kuće, a nemaš kamo odložiti metlu. Da sam profesor na faksu, uvijek bih prvo kretao od funkcionalnosti.
Želim biti primjer svim klincima koji su sad na faksu, a netko im govori da nisu dovoljno dobri. Zato što su drukčiji, odnosno talentiraniji od svojih profesora, koji ih ne razumiju. Tu sam uvijek da im pomognem.
Stipendirate neke studente?
Ne, ali im dajem poslove i savjete. U arhitekturi je užasno važna praksa. Ima studenata koji završe arhitekturu s pet nula, a ne znaju kako se šarafi knauf. Nisu oni krivi, nego obrazovni sustav. Praksa je ključna, moraš znati kako se izvodi ono što crtaš. To je imperativ.
Koliko novac koji ste zaradili stvara prepreku, ljudi su skloni “žicati”?
Novac ne posuđujem, i to ljudi znaju. Mene zoveš ako ti treba lijek ili ako ti bilo što treba, ja ću ti to kupiti. Ali novac ne posuđujem. Ne petljam ga u prijateljstva.
Tuga vas inspirira?
Ljudi ne vole pokazivati slabost, a ja imam takvu facu na kojoj se sve vidi. Najveću tugu na svijetu osjetio sam kad mi je brat otišao. Brat mi je bio najbolji prijatelj na svijetu. Tada sam se mogao ili strgati od tuge ili ići dalje njemu u čast.
Odlučio sam biti najbolji njemu u čast. Mene su odgojile uglavnom žene. Žene su puno pametnije od muškaraca i senzibilnije su. Nema ništa gore od glupog, starog frajera koji misli da je još uvijek mladić. Mislim da čovjek mora biti svjestan sebe u svakom trenutku. I shodno tome djelovati u društvu.
Pogledajte video koliko vrijede vozačke dozvole:
Konačno inspirativan članak na naslovnici portala.