Sve zemaljske kušnje, kroz koje prolazi Hrvatska, proističu iz njezina značaja. Njen pravi nacionalni karakter više odgovara zasadama, koje nam svijetle iz dubina vječnosti, kao sige modrih spilja, taložina geoloških tisućljeća, nego povijesnom prilagođavanju politike empirijskim pokusima. (…) Pa dok je prešućuju kao naciju, ili hvataju njen lik u krivim zrcalima, njezino se ime podkrada kroz podsvijest moćnih veledostojnika ovoga svijeta, kao dugo potiskivana krivnja, koju bi moglo ukloniti obasjanje razbora.
Hrvati su drevni ljudi, a takvi doživljavaju osjećaj pravice kao dubok, primarni potres duše. Maćehe gone zemljom pravdu, a Hrvatskoj, iako joj se hoće života i u svijetu profanih iskustava, teško se odreći načela, po kojima je ona sve ono, što jest.
Odatle njena vječita agonija, trajna napetost, među krajnostima svijeta Cezarova i svijeta Duha. (…)
Zamišljam zemlju Hrvatsku kao bijelu kulu na glečernom visu, podno kojeg plaze magluštine i sikću vatreni zmajevi, a u jarugama i opkopima ključa glib, što nikada ne će preplaviti svetog praga otačkoga. Evo nam, dakle Hrvatske na nekoliko milja od zemlje, u visinama. Ona kraljuje nad oblacima s osmijehom bjelokosnim kroz ruže bijelih obraza, kao Ljepotica u apoteozi, u kvintesenciji svjetlosti i muzike…
U ruci joj žezlo, pramove joj kose mjesec srebreni, a ispod nje, duboko dolje grakću gavrani Gvozda u kasna stoljeća.”
Tako je prije 63 godine u pjesmi “Duhovna Hrvatska” pisao Viktor Vida, Bokelj, tragik što će život završiti od nepodnošljive samoće argentinskoga egzila. “Poeta Croata”, kako mu piše na grobu, (još) nije lektira u našim školama (ako su autori kurikula koji iz lektire izbacuju Marulića uopće za nj čuli). A bijaše nedvojbeno “kompletan pjesnik…, vanserijski esejist i novelist”, kako se za vrijeme bivšega režima odvažio napisati akademik Marijan Matković, premda s Vidom nije dijelio svjetonazor. To upućuje na to da je njegov patriotski memento u (ne samo) kulturno orobljenoj Domovini bio poznat ne samo onima koji su ga po ideološko-policajnoj dužnosti morali poznavati nego i svima koji su osjećali rasap između nacionalno-socijalnih ideala i stvarnosti, produbljen teškim posljedicama ratnih i poratnih tragedija i ideoloških podjela hrvatskog naroda, koje su se tada, samo osam godina nakon rata, činile neizlječivima.
No jedan od najljepših i najkompleksnijih hrvatskih pjesničkih tekstova (ovdje skraćen zbog ograničena prostora) mnogo je više od poetskoga doživljaja Domovine. On izriče sukus hrvatskoga povijesnoga pitanja: tko smo i zašto smo to što jesmo – i tu gdje jesmo?
Nedvojbeno je od sloma samostalne srednjovjekovne države sve donedavno “hrvatsko pitanje” bilo prije svega političko pitanje. Budući da su stoljećima poluge političke i ekonomske moći bile u tuđim rukama, opstanak hrvatskoga naroda i izgradnja njegove samobitnosti ovisili su stoga prije svega o vitalnosti njegova duha – samospoznaji i samopouzdanju. Stoljeća nevolja učinila su naš duh inkluzivnim – odatle tolika naša kulturna elastičnost i sklonost političkim zajednicama (od kojih smo malokad imali neposredne koristi). Istodobno učinile su ga i vrlo osjetljivim za sve ono što smo kroz povijest, iza zastora puke kronologije i arheologije, razvijali, kako reče umni Filip Lukas, kao značajke “samorodne duhovne samosvojnosti”: slobodarstvo, idealističnost, mirotvorstvo, demokratičnost, vjernost duhovnom autoritetu, osjećajnost, etičnost i religioznost.
Ta su svojstva od davnina bila temelj naše uljudbe i kulture, ono po čemu smo bili prepoznavani kao “onaj iz Hrvatske” što ga Dante susreće u 31. pjevanju “Raja”: “Ko onaj možda iz Hrvatske što sta / Došavši vidjeti Veroniku našu / Komu drevna čuvenost ne bi dosta // Već reče u mislima Svetom Liku / ‘Gospode moj Isuse Kriste Bože / Takvu dakle Ti odjenu priliku’” (prev. I. Golub). Znamo li da je hodočašćenje, uz ostalo, način kulturnoga prožimanja između naroda, to će reći da smo imali prepoznatljivo izgrađen identitet, koji smo iskazivali bez kompleksa.
Danas, kada imamo samostalnu državu, a uoči njezine 25. obljetnice, možemo reći da nam je povijest politički opravdala sve žrtve za slobodu. No pitanje o smislu vlastite povijesti, a samim tim slobode, aktualno je kao nikad prije jer se, i to u miru i u okolnostima pune međunarodne političke afirmacije, suočavamo s gubitkom životnog elana – s prijetnjom izumiranja i potpunog gubitka gospodarske osnove svoga razvoja. Kako je to moguće? Možda odgovor treba potražiti u sučeljavanju s Vidinom misli o Hrvatskoj koja “kraljuje nad oblacima… kao Ljepotica u apoteozi”. Žuri li se Hrvatskoj sići s tih visina, na kojima je stoljećima bila? Ako silazi, zašto silazi i gdje silazi?
Ako nam se danas – nasuprot Danteu, koji nas je susreo u raju – čini da smo kao narod, društvo i država zaglibili u maglene jaruge i opkope, onda se valja upitati zašto je tako? I jesu li tomu zaista krivi samo političari? Usudio bih se reći da i oni koji u ogorčenom kriticizmu siti svih i svega misle da je rješenje što prije otići iz Hrvatske, i oni koji sve pasivno promatraju očekujući ekonomska i politička čuda, i oni koji misle da “Hrvatska može bolje” tako što je agresivno žele pošto-poto duhovno “modernizirati” čine istu pogrješku – “hvataju njen lik u krivim zrcalima”.
Naše temeljne podjele nisu političke, nego su u (ne)razumijevanju načela duhovnog karaktera ove zemlje - “po kojima je ona sve ono što jest”. Jer samo po njima ona može biti “Lijepa” i “Naša” i samo je takvu možemo izgrađivati i voljeti. A to je ovoj dragoj zemlji jednako potrebno kao i onda kada smo prije četvrt stoljeća skupljali lovačko i trofejno oružje da je obranimo.
To razumjeti – jedino je stvarno “hrvatsko pitanje”. I jedini način da kao “drevni ljudi” svladamo kušnje ovoga vremena.