U dva dana proteklog vikenda Večernji list nam je kroz naslovne priče o preživljavanju znanstvenice Margarete Matijević i o životu djece tajkuna prikazao dvije hrvatske krajnosti, koje govore o velikom “postignuću” hrvatskog društva. Još prije samo četvrt stoljeća živjeli smo po egalitarističkim principima i tada, kad smo žudjeli za promjenama, činilo se tako nedostupnim da ćemo i mi postati društvo poput američkoga.
Obje priče govore zapravo o istome, o tomu kakve sve moralne nakaradnosti mogu nastati kad se ljude odjednom prepusti isključivo surovim darvinističkim zakonitostima. Te dvije priče govore o krizi morala, o posvemašnjem gubitku društvenih vrijednosti, o raslojavanju koje je u tako kratkom vremenu stvorilo s jedne strane generaciju razmetnih bogataša koji se iz puke obijesti, jer ne znaju što bi uradili sa sobom jer im je dano baš sve, polijevaju Dom Perignonom, a s druge strane znanstvenica sa četiri diplome nakon što je ostala bez posla iz potrebe za preživljavanjem prekapa po kontejnerima. Kakvo smo bijedno društvo postali.
Unatoč tomu što se ogromna većina smatra vjernicima, unatoč i ljevici na vlasti, unatoč i jakom i izdašno financiranom nevladinom sektoru, unatoč i pretežno ljevičarskoj medijskoj sceni, “američki san” u njegovu doslovnom i prenesenom značenju postigli smo i u Hrvatskoj. Još je nedostajao samo bivši ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović da svojim snažnim porukama koje je odašiljao na početku svake školske godine poveže te dvije krajnosti, obijesnu djecu tajkuna i anticivilizacijski poniženu znanstvenicu.
”Znanje je moć, a ovo društvo 21. stoljeća je društvo znanja. Tko više zna, bit će moćniji, uspješniji i sretniji!”, mudra je dosjetka s kojom je na početku svake školske godine Željko Jovanović dočekivao učenike. Primjer dr. sc. Margarete Matijević željnima znanja govori da i te kako budu oprezni jer hrvatsko društvo po mnogim parametrima nije društvo znanja, jer da jest, to društvo ne bi dopustilo da se takvo što dogodi bilo kome pa ni znanstvenici koja je završila teologiju i povijest, odnosno kojoj je izbor bio crkvena prošlost.
Odnosno znanstvenici koja ima sve predispozicije za višestruku pozitivnu diskriminaciju jer je žena, a one su, osobito u znanosti i visokom školstvu, u Hrvatskoj diskriminirane, žrtva je ratnih okolnosti, 70-postotna je invalitkinja, osvojila je Rektorovu nagradu, 12 godina je radila na određeno u Hrvatskom institutu za povijest... Zašto je država ulagala u nju!? Da bi svoja znanja koristila u prekapanju po kontejnerima.
Vrhunskim sportašima ili estradnim umjetnicima država ne dopušta da se dogodi takvo što kao hrvatskoj znanstvenici u društvu znanja. Ta anticivilizacijska sramota sa slučajem Margarete Matijević dogodila se, posve slučajno, ali simbolično je značajno, baš u vrijeme mandata najgoreg ministra znanosti, obrazovanja i sporta, kako su rad Željka Jovanovića ocjenjivali oni koji o tome dosta znaju. Nakon što je 12 godina radila na određeno vrijeme u državnoj instituciji ostala je bez posla. Samo zato što nije bila dovoljno “snalažljiva” za hrvatsko društvo. Poput očeva razmetnih sinova ili poput svoga bivšeg ministra koji si je pokušao osigurati nastavni posao zamrzavanjem radnog statusa, nakon što maksimalno iscrpi sve mogućnosti koje mu daje društvo neopterećeno bilo kakvih moralnim pravila.
Gospođa ima diplome teologije i povijesti. Koliko je teologa i povjesničara na burzi? Ako upišeš studij tadžikistanskog ili zimbabveanskog, budi spreman na to da te nitko neće trebati kasnije. Država može odmah danas na 20 godina ukinuti studije teologije i povijesti, i neće se desiti da joj ponestane kvalificirane radne snage.