Znanstvena strast i znatiželja odveli su ga u tajnovite dubine Zemlje i prevrtljive nebeske visine

Bio je čovjek širine. Čovjek kojeg su znanstvena strast i znatiželja vodile u neistražene, tajnovite dubine Zemlje i u prevrtljive visine nebeske. I zbog onoga što je o tim tajnovitim dubinama i visinama saznao, otkrio te nam ta znanja i otkrića svima ostavio u naslijeđe, može ga se s ponosom nazivati jednim od najstamenijih lučonoša hrvatske znanosti. A riječ je o hrvatskom znanstveniku svjetskog glasa i ugleda, meteorologu i seizmologu Andriji Mohorovičiću.

Pet mogućih datuma rođenja

– Andrija Mohorovičić jedan je od najuspješnijih hrvatskih znanstvenika svih vremena – napisao je to akademik Mirko Orlić u knjizi “Kroz koru do plašta – nove spoznaje o Andriji Mohorovičiću (1857. do 1936.)”, koju je prošle godine objavila Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, a uz Orlića uredili su je i prof. dr. sc. Snježana Paušek-Baždar te akademik Ksenofont Ilakovac.

U tom uvodnom dijelu knjige navodi se da je Andrija Benedikt Mohorovičić rođen 1857. u Voloskom. Iako o datumu rođenja postoji čak pet “siječanjskih” verzija, ipak se kao najpouzdaniji čini onaj 23. siječnja. Otac mu je bio kovač, a kada je Andrija, koji je ime dobio po ocu, imao pet godina, umrla mu je majka Marija te se njegov otac s vremenom drugi put oženio i u tom drugom braku dobio još djece.

Ipak, kako se navodi u spomenutoj knjizi, prvorođeni je Andrija uvijek isticao da se pomajka Franica za njega brinula kao da mu je majka te nije imala ništa protiv toga da upravo on polazi škole koje ni njezina vlastita djeca nisu polazila. I s tim podacima o njegovu školovanju počinje priča o tome kako će jedan znatiželjan i darovit dječačić, potom maran student, pa vrstan i inventivan učitelj i profesor, s vremenom postati neumoran istraživač i znanstvenik. U koječemu i pionir, a u konačnici i – akademik.

No krenimo od početka. Andrija je u Voloskom završio četverogodišnju pučku školu. Kako je bio bistro i nadareno dijete, piše akademik Mirko Orlić, njegov je učitelj, inače mjesni kapelan, zapazivši dječakovu nadarenost, savjetovao njegovu ocu nastavak školovanja pa se Andrija upisao u osmogodišnju gimnaziju u Rijeci. Tamo je, među ostalim, jer nastava se održavala na hrvatskom jeziku, učio još čak pet jezika – latinski, grčki, njemački, talijanski i francuski, a svladao je i engleski.

U svim se razredima isticao i po učenju i po vladanju. Predavali su mu redom sve ugledni profesori, a jedan od njih, držeći nastavu hrvatskog jezika, bio je i Tadija Smičiklas, kasnije znameniti povjesničar, rektor Sveučilišta u Zagrebu, predsjednik Matice hrvatske i predsjednik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Po završetku mature Mohorovičić upisuje studij matematike i fizike na Sveučilištu u Pragu, u to vrijeme jednom od najboljih srednjoeuropskih sveučilišta. Mohorovičićev je studij trajao šest semestara, od 1875. do 1878. U popisu studenata s osnovnim podacima uz Mohorovičićevo se ime svugdje navodi da je hrvatske nacionalnosti.

– Težište Mohorovičićeva studija bilo je na matematici i fizici, uz znatnu zastupljenost društvenih kolegija. Najugledniji među njegovim profesorima i jedini koji se redovito spominje u Mohorovičićevim biografijama jest Ernst Mach, fizičar i filozof. Valja naglasiti da je on Mohorovičiću držao više od petine svih predavanja, a ne tek tu i tamo pokoji kolegij. Nema sumnje da se studij u Pragu prirodno nadovezao na Mohorovičićevo gimnazijsko obrazovanje, proširio mu je opće znanje i istodobno postavio osnove za razvoj kao prirodoznanstvenika i profesora. Predavanja u Pragu dijelom su bila na njemačkom, a dijelom na češkom jeziku, tako da je Mohorovičić tijekom studija usavršio njemački i naučio češki. Studij mu je osigurao izvrsne temelje u matematici i fizici, ali mogao je predstavljati i oslonac za kasnije bavljenje seizmologijom i problemima seizmotehničkog inženjerstva. Zanimljivo je još uočiti da na studiju Mohorovičić nije slušao nijedan meteorološki kolegij. Prema tome, u području u kojem je počeo svoju znanstvenu karijeru i postigao doktorat znanosti morao se oslanjati na znanje stečeno u gimnaziji i na kasnije samostalno učenje – napisao je akademik Orlić. A iz u knjizi priložene tablice kolegija koje je naš student iz Voloskog slušao tijekom tih šest semestara u Pragu vidi se da je pohađao i predavanja iz psihologije, logike, povijesne vrijednosti komparativne filologije, nastanka romantičke škole, slavenske mitologije, povijesti slavenskih jezika i starog visokonjemačkog razdoblja.

Unatoč zahtjevnosti studija i obujmu kolegija, Mohorovičić je nalazio i volje i vremena za izvansveučilišne aktivnosti pa se uključio i u osnivanje tamošnjeg Društva hrvatskih studenata “Hrvat”. Postao je njegov tajnik i tako objavio svoj prvi stručni članak o tome kako je osnovano Društvo, kao i o njegovim aktivnostima. Sastanci bi započinjali predavanjima, a nekoliko ih je održao i sam Mohorovičić (O koristi fizike u običnom životu, Najnovija iznašašća o suncu, o Aleksandru Volti, O svrsi matematike). Pošto bi završio taj službeni dio sastanka, studenti bi nastavili druženje u nešto opuštenijoj atmosferi.

– Čim bi prestao oficiozni dio sastanka, probavljaše društvo ostali dio večeri u veseloj zabavi, koja se je vodila baš u hrvatskom duhu. Napomenuti nam je ovdje, da je polazila naše sastanke i nekolicina kršnih Primoraca, majstora zlatara, koji se ovdje nalaze. Oni često mnogo doprinašaju zabavi sa svojim pjevanjem hrvatskih pjesama – pisao je Mohorovičić kako su studenti i majstori u zajedničkim druženjima nalazili utjehu zbog nostalgije za domovinom.

Nakon što je završio studij, Mohorovičić se barem još jednom vratio u Prag, jer je 6. kolovoza 1880. godine na praškom Sveučilištu položio učiteljski ispit. No po završetku studija u Pragu vraća se u Hrvatsku te postupno stječe tri sukcesivna zvanja – namjesnog učitelja, pravog učitelja i srednjoškolskog profesora, koja su tada bila uobičajena za nastavnike u srednjim školama. – Tako je 8. rujna 1879. godine imenovan namjesnim učiteljem u Velikoj gimnaziji u Zagrebu, već 9. rujna 1880. godine premješten je u istom zvanju u Veliku realku u Osijeku, da bi 6. listopada 1882. godine bio unaprijeđen u pravog učitelja i upućen u Nautičku školu u Bakru. Prema nekim izvorima, posljednji je premještaj zatražio sam, jer mu je “falilo more i kamenje”. U Bakru je dočekao i unapređenje u srednjoškolskog profesora koje je uslijedilo 5. rujna 1886. godine. Tijekom rada u bakarskoj nautici predavao je matematiku, fiziku, meteorologiju i oceanografiju, zemljopis, poznavanje parnih strojeva, krasopis i talijanski jezik. Također je bio i razrednik, voditelj fizikalnog kabineta i blagajnik Društva za potporu siromašnih učenika – navodi akademik Orlić.

Uza sve to, ostalo je zabilježeno da je Mohorovičić bio i među utemeljiteljima Hrvatskog prirodoslovnog društva koje je osnovano 1885. godine u Zagrebu, a zanimljivo je kako je u društvenim pravilima kao jedna od struka kojima će se Društvo baviti bila navedena upravo – meteorologija. Meteorološka postaja u Bakru A potaknut predavanjima koja je držao u Nautičkoj školi u Bakru, Mohorovičić je tamo započeo i mjerenja pojedinih meteoroloških parametara te s vremenom, uz potporu tadašnje Vlade, nabavio i komplet osnovnih instrumenata (barometar, psihrometar, maksimum i minimum termometar, ombrometar i heliograf), čime je 1. svibnja 1887. uspostavljena bakarska meteorološka postaja.

Sam je Mohorovičić objasnio da je meteorološka postaja osnovana “jedno radi predmeta samog, drugo radi toga što je predmet od veoma velike važnosti za učenika kao budućeg pomorca, treće, radi osobitog orografskog položaja Bakra”. Iz svega se toga da zaključiti da je Mohorovičić od samog početka razmišljao vizionarski kao znanstvenik jer je na umu imao da bi postaja, osim svoje nastavne uloge, mogla i trebala omogućiti još nešto – istraživački rad. I tako je Andrija Mohorovičić u konačnici, na temelju svojih rezultata opažanja oblaka u Bakru, obranio i svoju doktorsku disertaciju na Sveučilištu u Zagrebu 1894. godine.