Kad je čovjek konačno mrtav? Smiju li se izvaditi organi čovjeku kojega bi se još moglo vratiti u život? "Osjećao sam spokoj i radost, vidio sam jarku svjetlost." O takvim dojmovima uvijek iznova govore ljudi koji su se našli između života i smrti. Britanski liječnik Sam Parnia istraživao je ta ljudska iskustva, pa na turneji kroz SAD izvještavao o pacijentima koji su preživjeli svoju kliničku smrt.
"Organi se uzmu samo ako je nastupila i mozgovna smrt", tvrdi Mathias Anthuber, stručnjak za presađivanje organa. A pacijenti koji govore o jarkoj svjetlosti na kraju tunela bili su tek klinički mrtvi. To znači da im je srce zastalo i prestalo disanje, ali su ih liječnici uspjeli vratiti "u život".
"Nitko od tih ljudi nije bio mozgovno mrtav jer se onda više ne bi probudio", potvrđuje Martin Molzahn iz Njemačke zaklade za presađivanje organa.
Mozgovna je smrt etapa umiranja, nakon koje nema povratka, budući da je mozak nepopravljivo oštećen. Ali pouzdanu dijagnozu mozgovne smrti mogu dati samo iskusni medicinari. "Za ovo dijagnosticiranje postoje podrobne smjernice", naglašava M. Anthubr, "pa ako se savjesno primijene, ne može biti zabune".
No u slučaju kliničke smrti mozak još nije mrtav. Ali je smrtno ugrožen slijed zastoja srca, pa za nekoliko minuta potroši sve svoje zalihe. "U stanju te smanjene osposobljenosti nastanu iskustva između života i smrti", kaže Gerhard Roth iz bremenskog Zavoda za istraživanje mozga. "Mozak ovisi o neprestanom dotoku sladora i kisika. Čim uzmanjkaju, mogu se pojaviti doživljaji pozitivnih osjećaja, zbog izlučivanja signalnih tvari, endorphine".
Samo u Njemačkoj 13.000 teških bolesnika iščekuje presađivanje organa. Mnogi umru jer organ nije pravodobno dobiven. "Premda se mozgovna i klinička smrt jasno razlikuju, kazivanja o doživljaju između života i smrti uvijek iznova ljude odvrate od davanja organa", kaže M. Anthuber. (V. K.)