KOLUMNA

Zokachu, čuvarica ograde i frontmen desnice

Foto: Miranda Čikotić/PIXSELL
Zokachu, čuvarica ograde i frontmen desnice
11.12.2019.
u 15:09
Vodeći kandidati su ekstremi, svatko na svoj način
Pogledaj originalni članak

U bespućima kineskog interneta postoji jedna fotografija koja prikazuje bivšeg premijera i aktualnog predsjedničkog kandidata Zorana Milanovića kako s dvojicom Kineza, u nekoj loše osvijetljenoj prostoriji valjda negdje u Shanghaiju, drži transparent na kojemu na kineskom jeziku piše nešto u stilu “pomiči granice” ili “stremi prema ekstremnosti”.

To je neki motivacijski slogan poslovne konferencije na kojoj je, u svibnju 2018., Milanović sudjelovao kao privatni konzultant angažiran kao govornik u službi kineskog milijardera Lu Junqinga, koji na svom platnom spisku skuplja bivše premijere i predsjednike raznih država svijeta kao što neko dijete skuplja Pokemone.

“Zokachu” Milanović je daleko od najvrednijeg Pokemona u toj kolekciji kineskog milijardera. Puno su vredniji bivši predsjednik Srbije Boris Tadić, bivši premijer Belgije Yves Leterme ili bivši predsjednik Kostarike José María Figueres, svi odreda članovi odbora direktora krovne Luove kompanije ToJoy.

Milanović je više u rangu jednog Adnana Terzića, bivšeg premijera Bosne i Hercegovine, koji je govorio na istom kineskom trgovinskom sajmu kao i Milanović, samo mjesec dana kasnije. Kako bivši premijeri i predsjednici s Balkana završavaju kao govornici u Kini, kod milijardera za kojeg belgijski mediji, primjerice, pišu da kupuje bivše dužnosnike kako bi kupio njihov adresar, odnosno kontakte, nije do kraja jasno.

Milanović o toj epizodi izbjegava govoriti, a Boris Tadić, koji po funkciji u ToJoyu izgleda kao Luov lovac na talente po ovom dijelu Europe, kaže da nije ovlašten govoriti uime te kompanije u čijem odboru direktora sjedi. Tajnoviti angažmani najviših državnih dužnosnika u Kini možda ne bi bili ni po čemu zanimljivi u neka druga, nevinija vremena, no Kina je danas zemlja u trgovinskom ratu sa Sjedinjenim Američkim Državama (ili obrnuto), zemlja koju Europska unija od ove godine opisuje kao “sistemskog rivala”, a NATO percipira kao zemlju čiji “rastući utjecaj i međunarodna politika predstavljaju istovremeno i priliku i izazov kojim se trebamo baviti zajedno kao savez”.

To je formulacija iz prošlotjedne deklaracije NATO summita u Londonu, a u prijevodu znači da NATO u Kini po prvi puta vidi i moguću opasnost. Danas se po Europi rade legitimna istraživanja javnog mnijenja s pitanjem građanima koju bi stranu odabrali u ratu SAD-a i Kine, ali kod nas takvo se pitanje ne postavlja ni kandidatima za dužnost s koje se sukreira hrvatska vanjska politika.

Što si radio u Kini, Basta – to bi bilo jedno od logičnih, ali zasad izbjegavanih pitanja u ovoj kampanji. I drugi kandidati, koji su vodeći po anketama, bolje reći egal po posljednjim anketama, imaju neka neugodna pitanja na koja bi bilo logično i važno da odgovore, no koja se ili izbjegavaju postaviti ili izbjegavaju odgovoriti. Kolinda Grabar-Kitarović nikad nije suvislo objasnila što je radila u Americi prije dvije godine, kada je nastala ona video izjava pored ograde Bijele kuće, koja je i sada progoni u kampanji.

Diplomatska bilješka koja je tada puštena u javnost da izgladi aferu bila je, zapravo, drugi skandal unutar skandala i to nije bio pravi odgovor koji bi otklonio sumnje. Predsjednica je tada pokazala da je sklona stilu koji se na engleskom lijepo opisuje kao “fake it ‘till you make it”, pretvaraj se i glumi dok ti trik ne upali. Ali Grabar-Kitarović je, bez obzira na sav trud, ostala predsjednica jedne od tri ili četiri države članice EU iz istočne i srednje Europe koje nisu uspjele dobiti prijem kod predsjednika Donalda Trumpa u Bijeloj kući.

Miroslav Škoro bi, pak, trebao odgovoriti i biti načisto prema biračima oko nečega što kao da taji, ali što je isplivalo u onoj video snimci s Facebook profila Velimira Bujanca, gdje se vidjelo kako Škoro pokušava zapaliti birače tvrdnjom da treba prekopavati kosti u Jasenovcu. Ta snimka otkriva da je Škoro samo izvođač, doduše talentirani izvođač, u političkom showu u produkciji Bujanca i te nabujale desne infrastrukture koja Hrvatsku želi odvesti u crni mrak.

Frontmeni se mijenjaju, ali ideja je jasna i smjer je jasan. Samo što bi taj smjer bio loš za Hrvatsku jer bi je radikalizirao i unazadio iznutra, a diskreditirao i marginalizirao prema van. Možda je onaj kineski moto pored kojeg je pozirao Milanović dobar opis ne samo za tu tajnovitu konferenciju na kojoj je sudjelovao, nego i za ove predsjedničke izbore na kojima sudjeluje. Vodeći kandidati su ekstremi svak’ na svoj način.

Milanović je, osim dakako u karakteru, ekstrem i u netransparentnom pokušaju šetanja s političkih dužnosti u politički konzalting i natrag. K. Grabar Kitarović je ekstrem u banaliziranju i glumljenju državničkog posla ondje gdje ga realno nije uspjela stvoriti. Škoro je kandidat ekstremne desnice. 

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 3

Avatar southman
southman
08:03 12.12.2019.

Škoro nije kandidat ekstremne desnice nego poslovnih interesnih skupina koje žele nered u Hrvatskoj kako bi je i dalje mogli nesmetano jeftino kupovati i pod krinkom domoljublja.

SO
sohnahoakasaa
22:46 12.12.2019.

škoro nije kandidat nikog i ničega samo sebe i svojih bolesnih ambicija. Ako kod svih ljudi sve počinje u djetinjstvu i kasnije bude nadogradnja u bolje ili gore, onda tak i kod škore. Kompleksaš koji samo grabi i zgrče materijalno i papirnato (svjedođbe razne i diplome) i nikad neće shvatiti da sve što nakupi je 'nakupina' koja niš ne znači ako ti je srce prazno. Obični kalkulant toliki znaju a ne bi bilo dobro da narod sazna. Manje bu štete...

LL
lijepa_li si
17:49 11.12.2019.

pošto nisam ekstreman, a vjerojatno ću glasati za škoru..molio bih pojašnjenje u čemu je to škoro kandidat ekstremne desnice...sve koji spomenu bujanca smatram neozbiljnim parolašima i zagovornicima statusqo