U politici se, kao i u sportu, pamte samo pobjednici i najbolji te stoga i ne čudi tolika želja političara za vlašću. Ipak, pomalo čudi što su mnogi od njih spremni žrtvovati sve i zaboraviti još više samo kako bi se dočepali vlasti. Svima nam je još u svježem sjećanju Tomislav Karamarko koji je radi želje za vlašću žrtvovao sve i njegova neslavna epizoda u Vladi RH. U toj borbi i lutanju Karamarko je uletio u labirint iz kojega nije bilo izlaza. Ovih dana ponovno smo svjedoci takvoga pokušaja.
Bivši premijer Zoran Milanović, koji ima ambicije da ponovno zasjedne u premijersku fotelju, svjestan da će 11. rujna na izborima odlučivati svaki glas odlučio je razgovarati s predstavnicima branitelja kako bi ih pridobio na svoju stranu. Za potrebe ostvarivanja osnovnoga cilja (čitaj vlasti) Milanović je zaboravio mnogo toga. Činjenica da su sjeli i razgovarali nije toliko zanimljiva jer je uobičajeno da se problemi rješavaju dijalogom. Ali su zanimljivi dijelovi toga razgovora, koji je tajno sniman.
Saznali smo tako da je čelnik SDP-a spreman blokirati pregovore Srbije s EU, proganjati počinitelje ratnih zločina i na Kosovu, za vladu u Beogradu rekao je da je “beogradska čaršija”, za Srbiju da je “šaka jada”, a BiH ne smatra državom. Posebno je interesantan njegov stav o ustaškom pozdravu “Za dom spremni”, za koji mu se fućka. Pri tome ne smijemo zaboraviti ni njegovo nedavno “otkriće” kada je hrvatska javnost saznala da je Milanovićev djed bio ustaša. Ostaje nejasno kako se toga nije sjetio tijekom proteklih desetak godina koliko je na čelu SDP-a ili u četiri godine kada je bio na čelu Vlade RH.
Poslije svega, nejasno je zapravo i koji je pravi Milanović? Je li to onaj koji je sve to izgovorio ili je to onaj koji na stranačkim skupovima ponosno ističe da je ljevičar i okupljene često oslovljava s “drugovi i drugarice”. Vjerojatno naknadno shvativši kakvu je i koliku pogrešku napravio, Milanović je pojasnio kako je znao da ga snimaju pa je zato sve to i kazao. Sva kasnija nemušta opravdanja padaju u vodu. Nakon što je sve izašlo u javnost, doznali smo kako je on to sve znao i da se svemu jako nasmijao. Ako je njemu i bilo smiješno, mnogim njegovim biračima nije jer se sada na neki način osjećaju izdano. Uz to što sada ne znaju koji je pravi Milanović, ne znaju ni mogu li mu uopće više vjerovati.
Na glasove desnice Milanović i SDP ni do sada nisu mogli računati, a neće ni ubuduće, što god on govorio i kako god se predstavljao. Međutim, treba ih zabrinuti što je dobrim dijelom izgubio i glasove manjina, prije svega glasove srpske nacionalne manjine. Bude li SDP relativni pobjednik izbora, bit će zanimljivo pratiti njegove pregovore sa Stanimirovićem i Pupovcem i kako će njima objasniti što je “pjesnik želio reći”. Poslije svega što je izgovorio, ništa manje neće biti zanimljivo pratiti i njegove razgovore s Vučićem ili sa službenim Sarajevom.
Ako do toga nakon 11. rujna ne dođe, glavni razlog tome bit će sigurno najveći predizborni autogol u Hrvatskoj koji si je sam efektno zabio.