Kandidati na izborima uvijek ovise o ljubaznosti bližnjih. Za ostvarenje pobjede ključno je biti učinkovitiji od suparnika u privlačenju simpatizera svoje političke opcije, odnosno sebi vrijednosno i svjetonazorski bliskih građana. Navedeni politološki aksiom posebno vrijedi kod utrka za šefa države. Tako je poraz Hillary Clinton na predsjedničkim izborima u SAD-u 2016. naročito određen okolnošću da su toj vršnoj pripadnici washingtonske političke elite leđa okrenuli, napose u Pennsylvaniji, Floridi i nekim drugim „državama bojišnicama“, mnogi studenti i drugi mladi te Afroamerikanci, dakle pripadnici skupina tradicionalno sklonih Demokratskoj stranci. Donald Trump je pak najvećim dijelom uspio zadržati od ranije prisutan savez (skupina) republikanskih birača, dominantno pripadnika u toj zemlji najbrojnije bijele rase: dobio je čak 63 posto glasova bijelih muškaraca, pa i 52 posto bjelkinja. Za njega su se najviše opredijelili muškarci (53 posto, a za Clinton samo 41 posto), i to uglavnom starije i srednje dobi, slabije obrazovani, žitelji predgrađa i manjih mjesta najviše s juga i srednjega zapada, evangelici i ostali religijski i drugi konzervativci, pa i različiti poduzetnici.
Pojedinosti o političkom ponašanju (skupina) simpatizera Demokrata i Republikanaca ponajprije iznosim zato što posljednji predsjednički izbori u SAD-u potencijalno nose neke snažne pouke za nastupajuće istovrsno nadmetanje u Lijepoj Našoj. Osim razlika između tih izbora (s obzirom na drugačije političke sustave, nadmetanje za predsjednika Americi ima puno veću važnost nego kod nas, u SAD-u su se 2016. svi kandidati trsili da prvi put postanu predsjednici dok se u Hrvatskoj ove godine jedna politička osoba natječe za drugi mandat, itd.), u posljednje su vrijeme sve razvidnije neke interesantne podudarnosti. Prije svega se to odnosi na rezultatima istraživanja javnog mnijenja ustanovljeni trend da u dugoj stvarnoj kampanji (službena će vjerojatno početi početkom prosinca) favoritkinja malo-pomalo gubi potporu svojih simpatizera, a dva najveća konkurenta sve joj se više primiču.
Podudarnost se, dakle, napose tiče kakvoće dosadašnje kampanje Kolinde Grabar-Kitarović (KGK), u kojoj političkoga glavinjanja i isforsiranoga korištenja PR-a ima čak više nego u slabom predizbornom komuniciranju Hillary Clinton u ljeto i ranu jesen 2016. godine. Kako se izbori približavaju, predsjednica sve lošije nastupa u javnosti: neprispodobivo patetično, opterećeno gafovima i nespretnostima, lišeno istinskog sadržaja, dodvoravajući se radikalnoj desnici umjesto da govori i djeluje kao istinska predsjednica svih građana i slično. Poglavito je opterećuje odsustvo priznanja ikakve svoje i HDZ-ove odgovornosti za masovno iseljavanje iz zemlje i druge društvene probleme te izostajanje korjenitih reformi. Zbog navedenih i sličnih razloga baš se nju može smatrati za najveći adut kandidatura Miroslava Škore, Zorana Milanovića pa i nekih drugih izazivača.
Jako težak zadatak
U ovom se tekstu napose usmjeravam na predizborne konstelacije vezane za bivšega premijera. Odnos između Milanovića i simpatizera SDP-a, odnosno ljevice u cijelosti zbog svoje važnosti i osjetljivosti posebno privlači pažnju promatrača, pa i moju. S obzirom na to da on jako želi pobjedu (osvajanje položaja šefa države politički bi ga sasvim oživilo i dalo mu dodatnoga životnog elana, a taj uspjeh i s njim povezan vrhunski status bi zadovoljio njegovu veliku ambiciju i svakako ne manju sujetu), „Zoka“ naprosto ponajprije mora privući na birališta birače ljevice i lijevoga centra.
Jako težak zadatak, čak i za prilično iskusnoga političkog teškaša kao što je on. I to zbog više povezanih razloga. Građani skloni toj političkoj opciji kod nas, a tako je i u mnogim drugim zemljama, općenito su kritičniji prema „svojim“ političkim akterima nego njihovi pandani s desnice koji su nešto skloniji glasovati srcem. Mnogi ljevičari su posljednje četiri godine veoma podozrivi prema Milanoviću, koji im je krajem prošloga i u prvoj polovini ovoga desetljeća bio miljenik. Jako mu zamjeraju neke neprilične, pa i za njega koji kao osoba nije nacionalist, začudne izjave poput notornih „vojna lekarka“ (u vezi s majkom Andreja Plenkovića) i „šaka jada“ (oznaka koju je dao Srbima) iznesene na sastanku s predstavnicima nekih udruga branitelja 23. kolovoza 2016. godine.
Još više od toga mu za grijeh uzimaju to što njegova Vlada nije bila dovoljno odlučna da se obračuna s razmahanim desnim ekstremizmom te poduzme dubinske reforme hrvatskoga gospodarstva i društva. Među mnogim ljevičarima održala se konstatacija, iznesena još dok je Milanović bio primjer, da njegova Vlada po svojim usmjerenjima i postignućima i nije bila socijaldemokratska. Najviše ga pak kritiziraju zbog gubljenja vlasti, odnosno poraza na posljednjim izborima.
Kad je u proljeće ove godine postalo jasno da će Zoran Milanović biti kandidat SDP-a i drugih stranaka lijevoga centra, mnogi su smatrali, uključujući i mene, kako on nema velike šanse da prevlada na tim izborima. Razlozi za takvu procjenu iznalazili su se ne samo u političkim grijesima i propustima bivšega premijera i šefa socijaldemokrata preko kojih mnogi ljevičari i pripadnici nekih manjina ne mogu prijeći, nego i u njegovoj „škorpionskoj“ naravi. Činilo se tada da Milanović ne može obuzdati svoj karakter pa da će kontroverznim nastupima samo još više prema sebi povećavati odium demokratske javnosti, prisutan i među građanima lijevoga opredjeljenja.
Gotovo četiri mjeseca nakon što je objavio da kreće u „utrku za Pantovčak“ nužno je preispitati taj dojam. Zoran Milanović, naime, minuloga ljeta i ovu ranu jesen intenzivno, ali razmjerno pažljivo komunicira. Njegove uglavnom prepoznatljive poruke u medijima i neformalnim razgovorima češće se navode nego istupi drugih istaknutih kandidata, koji ozbiljno trpe od nedostatka političkog sadržaja ili komuniciraju isključivo putem društvenih mreža (Mislav Kolakušić). Zapravo bivši premijer jedini od kandidata koristi ono što je istaknuti njemački politolog Thomas Meyer nazvao „zabavnom artistikom u politici“, a najbolje se snalazi i u verbalnim okršajima (kako će se uopće vodeći kandidati desnice nositi s njim u TV duelima ako pristanu na takve rasprave).
U analizama političkoga komuniciranja često se zaboravlja da javnost voli zabavu i borbu, a „Zoka“ osjetno više od svih drugih naših političara donosi baš takve atrakcije. Trendovi vezani za rezultate kredibilnih ispitivanja javnog mnijenja pokazuju kako se potpora bivšem premijeru pomalo ali kontinuirano povećava, a da se istovremeno smanjuju preferencije anketiranih za predsjednicu Republike. Prema istraživanju Promocije Plus koja je provedena početkom ovoga mjeseca Milanović zaostaje samo 4,2 posto (25,6 prema 29,8 posto) za Kolindom Grabar-Kitarović, što je osjetno manja razlika od one koje su različite agencije ustanovile prije nekoliko mjeseci. Prema posljednjem istraživanju, u eventualnom drugom krugu bi KGK pobijedila Milanovića, ali je i ta razlika (50,8 spram 44,9 posto) manja od onih koje su ustanovljene ranije. Ista je anketa, slično drugima, uputila kako bivši premijer ipak ima manju potporu među simpatizerima SDP-a (nešto manje od tri četvrtine) nego što Kolindu Grabar Kitarović podržavaju anketirani pristaše vladajuće stranke (80 posto).
‘Začepiti nos’
Dakle, različiti uvidi pokazuju da Zoran Milanović neće prvi presjeći ciljnu traku u ovoj utrci ako ne dobije potporu velike većine lijevo i liberalno orijentiranih birača. U svojoj kampanji prije svega mora utjecati na prevladavanje političke utučenosti tih građana koja je uvjetovana okolnošću da HDZ kontrolira vlast gotovo na svim razinama i u njenim različitim elementima, kao i mnoge medije te organizacije civilnoga društva (vidi pod posljednja previranja u Hvidri). Taj veliki dio javnosti je „ubijen u pojam“ zbog različitih društvenih problema koji se ne suzbijaju i raširene svijesti da klijentelističkim kapitalizmom i primitivizmom ugrožena Hrvatska već dugo vremena ide u pogrešnom smjeru. Riječju, Milanović je vodeći kandidat zdvojne Hrvatske kojemu je nužno ostvariti tešku misiju: dati nadu beznadnima i dovesti ih na birališta.
Bivši premijer nema važnijega posla nego da pokuša u svom smjeru pokrenuti birače ljevice. Imajući to u vidu, u prvom tjednu listopada u Zagrebu i Dalmaciji intervjuirao sam 15 osoba, nekih meni otprije poznatih, a drugih koje sam kontaktirao prvi put, koje sebe smatraju ljevičarima. Zanimalo me je nekoliko važnih stvari, a ponajprije: namjeravaju li izaći na predsjedničke izbore te hoće li i u kojemu krugu (ako se za to odluče) i pod kojim uvjetima glasovati za Milanovića. Najviše sam bio usmjeren na njihovu „definiciju situacije“ vezanu za predsjedničkoga kandidata SDP-a i drugih stranaka lijevoga centra. Uvidi vezani za njihove stavove i mišljenja koje ukratko iznosim nisu i ne mogu biti (većina ima fakultetsko obrazovanje) reprezentativni za populaciju ljevičara kod nas, ali su prema mom sudu znakoviti.
Intervjuirani su prilično zainteresirani za nastupajuće izbore za šefa države: velika većina njih veli da će sigurno doći na biralište. Ali nešto više u drugom nego u prvom krugu izbora. Od onih koji namjeravaju izaći i u prvi krug neki će dati potporu drugim kandidatima, uglavnom mladom ekonomistu Dejanu Kovaču s američkoga sveučilišta Princeton. Gotovo svi su kritički orijentirani prema Milanoviću kao političaru „brojnih mana i ponekih vrlina“ (mladi nastavnik, Split); „Kao premijer je napravio jako malo, bilo je to razočaravajuće“ (sredovječni politolog, Zagreb); „Zoran Milanović se kao lider SDP-a izjasnio kao liberal, a ukupna politika SDP-a iznevjerila je socijaldemokratske težnje“. Međutim, puno više od toga su kritični prema drugim vodećim kandidatima. Baš je odbojnost intervjuiranih prema KGK i Miroslavu Škori glavni razlog zbog kojega u drugom krugu velika većina namjerava dati potporu bivšem premijeru, dok svi ostali osim jednoga kažu da postoji mogućnost da će „začepiti nos“.
Upečatljivi su pokazatelji nezadovoljstva djelom, ali i osobom Grabar-Kitarović: „Ona nema karakter, u posljednje četiri godine srozala je instituciju predsjednika, pokazala je totalno nerazumijevanje politike“ (stariji službenik, Zagreb); „Ja ovu Kolindu ne mogu probaviti zato što ona građane ove zemlje drži idiotima, ona govori takve prazne i glupe stvari da me to vrijeđa, i to ne samo kao ljevičara, nego najviše kao demokratski orijentiranog građana“ (stariji politolog, Zagreb); „Tijekom mandata bila je jedan od faktora omalovažavanja antifašizma kao univerzalne vrijednosti, pokušavala je rehabilitirati pozdrav ‘za dom spremni!’ i time otvorila mala vrata ustaštvu u Hrvatskoj, doprinosila je pogoršanju međuetničkih odnosa (prije svega Hrvata i Srba).“
Zoka ih može zaustaviti
Ni prema Miroslavu Škori intervjuirani nemaju povoljniji stav, za većinu je on tek instrument radikalne desnice koji služi za političko rušenje Andreja Plenkovića. Milanovića uglavnom shvaćaju kao „manje zlo“. Ali navode i neke njegove vrline: „Zoka, bez obzira na svoje mane, ima neki habitus, ne ponaša se udvornički i prema PR-u, ima neki karakter, a zna ga ponekad i pokazati“ (stariji službenik, Zagreb); „Prije sam se ljutila na njega, ali sam mu oprostila jer u posljednje vrijeme pametno govori. Nekako mi je politički najbliži pa ću glasati za njega“ (umirovljenica, Šibenik). Stariji pravnik iz Splita odluku sebe osobno i drugih ljevičara da ipak glasaju za Milanovića ovako je obrazložio: „Na ljevici postoji strah da će doći do daljnjega jačanja desnice ako pobijedi KGK ili Škoro. To sada može zaustaviti samo Zoka.“ Neki intervjuirani uvjetuju svoj glas za Milanovića njegovim snažnijim komuniciranjem na pitanjima „sređivanja odnosa u svijetu rada, zaštiti javnog interesa i rezanja korupcije i nepotizma“ (mlada politologinja, Split). Uz to, pojedini ističu kako bi za njegove izborne šanse bilo korisno da prizna svoje političke propuste i greške iz prošlosti, odnosno da koristi strategiju „mea culpa“.
Rezultati ovoga ad hoc istraživanja pokazuju da je vjerojatno najveći problem za Milanovića prvi krug izbora. Ako u tom krugu osvoji najveću potporu ili ne zaostane znatno za vodećim ili – vjerojatnije – vodećom, u drugom krugu mogao bi prevladati na valu velikoga izlaska predsjednicom i vladajućom politikom jako iznerviranih ljevičara i liberala. Povijest bi se tako mogla ponoviti: u drugom krugu predsjedničkih izbora početkom 2015. tijesno je izgubio favorizirani „incumbent“ Ivo Josipović iako je ostvario kakvu-takvu prednost u prvom krugu i premda je prema anketama dugo vremena imao veliku potporu građana. Tko mu je kriv kad mnogi koji su mu politički bližnji nisu u nedjelju 11. siječnja 2015. došli na birališta.
VIDEO MIlanović u Čakovcu
Dražen Lalić. Treba li više reći. Nula.