Zoran Milanović na kraju mandata osobno piše biračima koje je prevario

Subota 2. svibnja

Repertoar klape "Sveti Juraj" nije po ukusu vlasti

Dva su Kotromanovića, onaj koji je danas kao ministar obrane zabranio nastup klape Hrvatske ratne mornarice "Sveti Juraj" na skupu branitelja u Zagrebu, i onaj koji je u govoru na sinjskoj Alki 2001. godine slao plamene pozdrave pritvorenom generalu Norcu. Svoje ideale, suborce i prijatelje kojih se odrekao radi karijere žrtvovao je za Zorana Milanovića koji mu je dao komadić vlasti, iste vlasti koja u Vukovaru premlaćuje branitelje do krvi i kojoj oni na obilježavanju obljetnice ubojstva hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu demonstrativno okreću leđa. Ulizica Kotromanović zna kakav je repertoar klape "Sveti Juraj" te zna da ne bi, pogotovo ne zajedno s Thompsonom, bio po ukusu njegova šefa Milanovića kojeg je mladež SDP-a poslije izbora 2007. godine u stranačkim prostorijama dočekala pjevajući "Po šumama i gorama" i "Od Vardara pa do Triglava", dakle, pjesme iz repertoara "klapa JNA".

Nedjelja 3. svibnja

U domu svojih žrtava krvnici se osjećaju udobno

Evo nam se u golemom intervjuu u pet nastavaka udvara Budimir Lončar, bivši Mesićev i Josipovićev savjetnik, u komunističkoj Jugoslaviji veleposlanik u nekoliko zemalja i ministar vanjskih poslova. Naravno, taj jedan od najzloglasnijih komunističkih dužnosnika, oznaš, udbaš, velikih neprijatelj države Hrvatske iz vremena raspada Jugoslavije, čovjek koji je učinio sve da se ova zemlja ne osamostali, ne naoruža, ne obrani, da je Zapad ne prihvati te da je njegova vojska, JNA, uništi, predstavlja se sada kao hrvatski patriot koji je pedeset godina prijateljevao s Tuđmanom, posredno se kod Tita za njega zauzimao kad je bio optužen, te prvog hrvatskog predsjednika i njegovu suprugu familijarno zove - Franjo, Francek i Ankica. No Budimir Lončar nije ni prvi ni posljednji primjer koji pokazuje kako se krvnici u domu svojih žrtava mogu osjećati sasvim udobno.


Ponedjeljak 4. svibnja

"Miljenici" sotoniziranjem uzvratili Tuđmanu i Šušku

Danas je obljetnica smrti Gojka Šuška. Često sam dolazio u Ministarstvo obrane (ne bez pomisli na izvrstan grah koji se tamo jeo) k njemu i tajnici mu Dunji Zloić (poslije Gotovina), a jedan od posljednjih puta bio je na Veliki petak 1997., godinu dana prije njegove smrti. Bio je na bakalar pozvao cijeli stožer i desetak novinara, za dugačkim stolom sjedio je nasuprot mene, a s lijeve i desne strane bili su mu glavni urednici dvojih dnevnih novina, dakako, negdašnji komunisti. Prošaptah nekome do sebe: "Gle Hercegovca, ostvario mu se životni san, vratio se iz emigracije, osnovao državu i slijeva se i zdesna zaštitio komunistima". No nisam se usudio reći to naglas, ali kad su ti urednici otišli, rekao sam nešto drugo: "Šušak, ti i Tuđman nas desne novinare podmićujete ovako bakalarom i grahom, a lijeve direktorskim i glavnouredničkim mjestima". Cijeli se stol smijao, a Šuška, inače brzog i duhovitog u odgovorima, prvi sam put vidio da je zanijemio. Dvama velikim ljudima, Tuđmanu i Šušku, ništa se nije tako osvetilo kao blagonaklonost prema ljevičarima, pogotovo u medijima. Njihovi "miljenici", Galići i Tuđeni, Maje Sever, Mirjane Rakić, Silvane Menđušić... osnivali su udruge (famozni Forum 21!) u kojima su ih čerečili, pisali protiv njih knjige a i danas, pogotovo na HTV-u, predvode sotoniziranje "mračnog Tuđmanova vremena" u kojem su bili – osobito privilegirani.

Utorak 5. svibnja

Događaj je, kažu, istinit, znaju se i imena likova iz priče, ali niti sam mogao provjeriti tko su niti je to važno. Dakle, bilo je to desetak godina poslije Drugog svjetskog rata, u jednom selu u mome imotskom kraju, na zidu pod murvom sjedilo je sa svećenikom, koji se tu u prolazu zaustavio, nekoliko seljaka i pričalo. Naišao je i jedan mjesni partizan, sekretar Partije, pa premda mu baš i nije bila navika miješati se s običnim pukom, pozdravio je, stao i sjeo i on. Svećenik ga je, koliko se smjelo, počeo podbadati, a sekretar mu na jedan žalac odgovori: "Ajde, pratre, šuti, varate narod već dvije tisuće godina i ne prestajete." Pratar mu odgovori: "Je, je, sekretaru, varamo ga dvije tisuće godine i još nam vjeruje, a vi ga varate samo desetak godina, i više vam nitko ne vjeruje." Čini mi se da sam na ovoj stranici ovu zgodu već ispričao, ali je ponavljam jer mi dobro pristaje uz današnji tekst u Večernjaku o tome kako Zoran Milanović osobno, s imenom i prezimenom, piše pisma prevarenim biračima i na kraju ih mandata uvjerava u ono u što ih nije uspio uvjeriti u posljednje tri, četiri godine. U istim su nevoljama bili Račan i njegovi ministri, koji se nikako nisu mogli pomiriti s anketama u kojima je sve četiri godine njihova mandata većina građana tvrdila da se živi lošije nego u Tuđmanovo vrijeme, pa su se iskilavili dokazujući da se živi bolje, ali da građani ili to ne priznaju ili još ne osjećaju i ne vide. Nevolja je svih ljevica u povijesti da su im ili nasilje ili želja da se pošto-poto vlasti dokopaju ili je zadrže pomućivali mozak s kojim su onda htjeli iznuđivati priznanja da je narodu uvijek najbolje s njima. Činili su to i čine deseci komunističkih diktatora – i Lenjin i Staljin, i Ceausescu i Pol Pot, i Castro i Kim Jong-un... – na svim kontinentima: političkim protivnicima trpali su zatvore i grobove, narod držali u gladi i bijedi te nametali sliku o blagostanju u kojem se živi. Milanovićeva pisma građanima u tradiciji su toga komunističkoga nametanja slike o blagostanju i čestitosti vlasti koje je bilo to nasilnije što je bilo u većoj opreci prema stvarnosti. Dok dužnici u francima masovno prosvjeduju, on u tisućama pisama građanima piše kako im je Vlada olakšala život. Dok je skupoća sve veća a građani sve siromašniji on se hvali kako je poreznim izmjenama povećana plaća milijun ljudi!!! Dok nezaposlenost i iseljavanje zbog nezaposlenosti dosežu rekordne brojke, on se hvali mjerama za zapošljavanje, među kojima je i brisanje nezaposlenih iz evidencije! U pismima piše kako je ova vlast zatekla "pokradenu, zapuštenu i neurednu zemlju" dok nema ministra ili visokog dužnosnika koji nije obilježen kriminalom, sukobom interesa, aferama, u koje su upleteni i članovi premijerove obitelji, te dok je u svakom pogledu zemlja sve zapuštenija i neurednija. I što god su Milanovićevi diktatorski prethodnici svoje zemlje više upropaštavali, s njezinim su stanovnicima, svojim žrtvama, nastojali biti što intimniji, što i on potvrđuje - osobnim pismima.

Srijeda 6. svibnja

Na pomolu nova romansa 
s novčanikom Luke Rajića

Negdašnji vozač kamiona a sada tajkun i bogatun Luka Rajić vjerojatno i ne zna (a i zašto bi znao) što znači riječ "romansa", ali eto može danas pročitati u novinama kako je o romansi s njim, o kojoj se već dugo nagađa, napokon progovorila pjevačica Tina Vukov. Poznata bi pak pjevačica vjerojatno odbila svako udvaranje negdašnjeg Rajića vozača kamiona, jer bi ono bilo nespojivo s njezinim estradnim imidžom. Dakle, nije Tina Vukov u romansi s Lukom Rajićem nego s njegovim novčanikom. Jedna druga žena, Borna Rajić, na YouTube svako malo stavlja svoja gluparenja koja mediji neizostavno prate, opet zahvaljujući činjenici da je nekad bila supruga novčanika Luke Rajića. Ništa tako ne otkriva siromaštvo Hrvata kao materijalno bogatstvo.

Četvrtak 7. svibnja

Povratak Županijskog doma u Hrvatski sabor

Na portalu Hrvatskog kulturnog vijeća, prof. dr. sc. Mate Ljubičić, nekad ravnatelj HZJZ-a, zauzima se za povratak Županijskog doma u Hrvatski sabor. Do 2001. postojao je kao kontrola Zastupničkog doma i prepreka samovolji vlasti te kao "zaštitni mehanizam lokalne uprave i samouprave, čime se jačala demokratizacija društva i sudjelovanje svih hrvatskih prostora i ljudi u upravljanju državom". Činili bi ga svi župani i gradonačelnik Zagreba, a financirao bi se iz postojećih županijskih proračuna te ne bi bilo dodatnih troškova. Inače, kao i mnogošto dobroga naslijeđenog iz Tuđmanova vremena, unatoč protivljenju HDZ-a i još nekih stranaka te velikog dijela javnosti, ukinula ga je 2001. godine Račanova koalicija, kako piše Ljubičić, zbog "mijenjanja karaktera hrvatske državnosti" i "preuzimanja monopola vlasti". Dodao bih, i zbog nikad zamrle težnje jednopartijnosti.

Petak 8. svibnja

Svi znamo da je u nas 
vlast sinonim za grabež

Koliko drame zbog uklanjana imovinskih kartica političkih dužnosnika s interneta! Pa svi znamo da je u nas vlast sinonim za grabež, da su imovinske kartice uglavnom netočne, da se imovina krije, a i kad su točne, pokazuju enormna bogatstva koja u ljudima samo izazivaju zavist, psovke, želju da političare pokradu ili da im stave lisičine na ruke. Sada su sami političari dignuli graju zbog brisanja tih kartica iz javnosti, kao da su one znak poštenja a ne laž i pokazatelj njihove pokvarenosti. Što će mi kartice kojekakvih Sanadera, Vlahušića, Čehoka, Saba, Marina Lovrić..., od kojih se ne razlikuju ni Vesna Pusić koja krije imovinu svoga muža, Milanović koji uzima enormne kredite po povlaštenim uvjetima, tolikih bivših, sadašnjih i budućih ministara i drugih pohlepnika. Oni su svi odreda to što jesu: Sanader do Sanadera, bauk do Bauka.