Ivica Račan imao je silnu želju pobijediti na državnim izborima u studenom. Želio je da SDP ponovno bude, kao i 2000. godine, snaga koje će okupiti najveći dio hrvatskih građana i da u pregovore s koalicijskim partnerima krene s dobivena 33 posto glasova birača.
Svjestan da je SDP s dvadeset i nešto posto došao do svog limita među biračima lijeve orijentacije pokrenuo je sve čega se sjetio da bi dobio nove glasove: od Ljube Jurčića i Ante Kotromanovića do Zorana Milanovića. Sva su trojica, uz već poslovičnoga Hercegovca u SDP-u Milana Bandića, trebali biti “link” prema onom dijelu birača koji u SDP-u nisu mogli naći nikoga s kim bi se identificirali.
Svjestan gladi za novim licima, a i sam sklon proširenju baze – što je neuspješno pokušao i na izborima 2003. godine – smatrao je da biračima treba dati novo, svježe “meso” i pokazati da je SDP spreman pojaviti se i kao glasnogovornik onih koji u njemu prvotno nisu prepoznavali svoju političku opciju. Smrt je onemogućila da vidi je li njegov plan bio dobar, ali čini se da je u stranci bilo dovoljno onih koji su smatrali da bi Zoran Milanović mogao biti jamstvo realizacije Račanova sna.
Dovoljno onih koji su svjesni, poput Slavka Linića, da oni sami u prvom planu ne bi postigli taj efekt pa su željeli istaknuti onoga tko može biti zanimljiv i dovoljno onih, poput Foruma mladih, koji su povjerovali da izbor novog i nepoznatog može jamčiti pozitivan ishod SDP-ova plana u kojem će se naći mjesta i za njih.
To je zaključak koji se nameće iz potpore koju je Račanov sin Ivan dao Milanoviću, ali i iz “kemije” koja je upotrijebljena da se nagovori delegate iz Slavonije i Dalmatinske zagore – koji mahom dolaze iz sredina u kojima SDP godinama bilježi loše rezultate – da podrže široj stranačkoj populaciji nepoznatog čovjeka preko kojeg bi svoj neuspjeh transformirali u uspjeh. Jedini koje nije trebalo nagovarati bili su mladi SDP-a, koji su ovacijama i uzvicima nakon proglašenja novog predsjednika jasno pokazali koliko im je bilo stalo da ne pobijedi netko od “starih”.
I upravo zato što se zna tko stoji iz Milanovića, ali se još ne zna tko je on i za što je sposoban, pred tim je 41-godišnjim pravnikom izuzetno teška zadaća. Nije lako pokazati se mudrim i time nadoknaditi neiskustvo koje ima u vođenju političke organizacije. U ruke je dobio stranku u usponu, stranku koja je zrela i koja ima potencijal i svaki bi ga pad rejtinga skupo stajao.
Stranka je složen mehanizam s mnogo vidljivih i još više nevidljivih slojeva koje treba koordinirati, a on nema dvije godine pred sobom, koliko je imao Ivo Sanader kad je izabran – kao slična nepoznanica – na čelo HDZ-a. Ne može formalno postavljati svoje najbliže suradnike i morat će se oslanjati na zatečenu stranačku strukturu, a s druge strane nema malo onih koji tvrde da im je nešto već obećano i koji će pratiti realizaciju svojih planova. Istodobno ne smije si dopustiti da bude fikus, da ga javnost prepozna kao osobu koja je postavljena da bi realizirala tuđe ciljeve. SDP je izabrao nepoznanicu, a Milanoviću će u toj formuli biti najteže.