Cédric Villani (43) nije običan matematičar. Ni izgledom ni radom. Dio njegova angažmana strogo je akademski. Prije sedam godina dobio je Fieldsovu medalju – matematičkog Nobela – za rad vezan uz Boltzmanovu jednadžbu i Landauovo prigušivanje, član je Francuske akademije znanosti od 2013., ravnatelj matematičkog instituta Henri Poincaré u sklopu pariške Sorbonne i nositelj odličja Legion d’honneur. Područje njegova rada je matematička fizika, posebno primjena matematičke analize u statističkoj fizici i teoriji optimalnog transporta. Drugi dio angažmana odnosi se na popularizaciju obrazovanja i znanosti, posebno matematike, u sklopu čega često razgovara s mladima. Tako će sutra, u organizaciji Sveučilišne agencije za frankofoniju, Francuskog instituta i francuskog veleposlanstva u zagrebačkoj XV. gimnaziji održati predavanje na temu “Matematika i šišmiši”, pozivajući se na Galileovu tezu da je knjiga znanosti ispisana matematičkim simbolima, dok će na Matematičkom odsjeku PMF-a govoriti o vezi matematike i umjetnosti, omjeru udjela kreativnosti, ljepote i znanja u matematici. Naravno, kao i uvijek, taj će enfant terrible svjetske znanosti biti odjeven ekscentrično, s nezaobilaznim brošom pauka na reveru.
Nemali broj ljudi kaže da ne zna matematiku, da ne mogu zbrojiti dva broja, a kamoli nešto teže. Primjerice, shvatiti što zapravo znači uzeti kredit. Jesu li sami krivi jer se dovoljno ne trude? Što biste im na to kazali?
Točno je da ljudi imaju različite razine razumijevanja matematike. Razlog tomu treba tražiti u organizaciji mozga pa tako neki matematiku jednostavno nikada neće moći shvatiti, baš kao što neki drugi nikada neće moći fluentno čitati. Međutim, mnogi koji vjeruju da ne znaju matematiku ipak bi je mogli bolje razumjeti. Jer čak i onima kojima matematike ide dobro ona nije uvijek jednostavna. Vježba i predani angažman ključni su za ovladavanje matematikom. Usto je potrebna volja za spoznajom povijesti te ideje i kulture koja je tisućama godina dio ljudske evolucije.
Oko matematike, pogotovo kao školskog predmeta, vlada fama – djeca ne vole matematiku, ona slovi kao najteži predmet, ocjene su loše, školarci je se boje. Zašto je uz matematiku vezano toliko jada?
Budimo iskreni, matematika jest teška. Griješite ako mislite da će vam doći bez muke, boli i neugode. Matematika je avantura koja zahtijeva trud i motivaciju.
Zovu vas Lady Gagom matematike.
Tako me nazvao novinar u jednom intervjuu pa se nadimak uskoro proširio i sada me jako zabavlja. Nedavno mi je jedan mališan dao sliku: nacrtao me je kao Lady Gagu kako pjeva “Baby, I Was Born This Way”. Prihvatio sam to kao kompliment.
Matematičar ste, dio vremena provodite gotovo u izolaciji, sami, no s druge strane često nastupate pred publikom. Je li vam teško spajati te dvije krajnosti?
Kao dijete bio sam vrlo sramežljiv. Javni nastupi i javni angažman oduvijek su u meni izazivali jake emocije, čak i sada, usprkos svom iskustvu koje sam stekao. No neprestano radim na sebi i razmišljam o tome kako mogu poboljšati javne nastupe.
U mnogim zemljama, pa tako i u Hrvatskoj, vode se polemike o sadržaju predmeta informatike u školama. Treba li programiranje biti dio kurikuluma?
Uvjeren sam da treba i da bi se s njim trebalo početi što ranije. Primjerice, s 10 godina ili čak ranije. Jer može se programirati i na druge načine, ne samo na kompjutoru. Programiranje koristi umu, djeca kroz njega uče što znači biti uporan i ne odustati. Kod programiranja nema nepopravljivih poteza, već se radi i uči sistemom pokušaja i pogrešaka. Možda će im u budućnosti koristiti za zanimanje koje budu odabrali, no apsolutno će im koristiti odmah za razvoj matematičkih vještina.
Jednom ste rekli da vam ne ide računanje. Zaista?
Većina modernih matematičara loša je u računanju. Da, možeš dobiti Fieldsovu medalju, a ne znati tablicu množenja. U matematici je riječ o rasuđivanju, razumijevanju i dokazivanju, a ne o računanju.
Za što ste točno dobili Fieldsovu medalju? Ako možete objasniti za laike.
Čestitam, tisućita ste osoba koja traži da tako objasnim. Medaljom sam nagrađen za doprinos razumijevanju fenomena stabilnosti u statističkoj fizici. Pojednostavljeno, unese li se neka sila u plin u stanju mirovanja, primjerice puhanjem, on će se spontano vratiti u isto stanje. Ako se unese u plazmu, mješavinu neutrona i atomskih jezgri, ona će se samo prividno vratiti u stanje mirovanja. Ti se fizikalni fenomeni baziraju na zakučastim matematičkim jednadžbama. Plinovi i plazma se ponašaju vrlo različito: kod plinova stabilnost dolazi iz kolizija i povećanja entropije, dok je kod plazme sve to suptilnije jer nema kolizija. Sa suradnicima sam proučavao plinove i plazmu i iz matematičke perspektive spoznavao njihove fizikalne osobine.
Fieldsovu medalju dodjeljuju od 1936. godine, dosad je nagrađeno 55 matematičara i jedna matematičarka, Maryam Mirzakhani, i to tek 2014. Je li matematika rodno isključiva ili je to ipak društvo?
Ne, matematika sada nije rodno isključiva sada, a koliko znam, nikada ni nije bila isključivija od ostalih znanosti. Nažalost, postojala su vremena kad žene nisu mogle studirati, ali se ograničenje odnosilo i na medicinu, biologiju... No s vremenom su medicina i biologija postale popularna znanstvena polja za žene, a matematika nije. Za to je sigurno dijelom “kriva” psihologija, ali i društvene predrasude. Ipak, pravi razlog ostaje tajnim. Inače, moram napomenuti da udio žena na matematičkim studijima iznimno varira od države do države.
Često spominjete istraživanje objavljeno 2009. u Wall Street Journalu po kojem je matematičar ocijenjen najboljim zanimanjem današnjice. Na čemu se temelji ta ocjena?
Da, matematičar je na prvom mjestu jer danas u raznim kompanijama postoji velika potreba za njima. Posao matematičara, visokokvalificiranog stručnjaka, nije dosadan i nudi intelektualnu slobodu i, do neke mjere, slobodu u radnom vremenu. I, povrh svega, zanimljivo je. Često spominjem to istraživanje jer je riječ o neovisnoj procjeni važnosti matematike u današnjem svijetu, ono pokazuje privlačnost zanimanja i uklapa se u popularizaciju matematike.
Matematička istraživanja uspoređujete s pustolovinom. Čak kažete da je matematika seksi. Otkuda dolazi adrenalin i strast?
Dolaze iz neizvjesnosti te zadovoljstva nakon što nešto shvatite ili spoznate. “Kad dokažem teorem, osjetim veliki prasak”, znao je reći Claude Shannon, otac teorije sveprisutne informacije (ubiquitous information) i jedan od pionira kompjutorske znanosti i umjetne inteligencije. To je dugotrajna misija, to je potraga koja traži od matematičara da istraži izvore i preispita pitanja na koja nailazi na tom putu. Matematičar je uvjeren da rješenje leži u njemu, samo ga treba pronaći.
Govorite o univerzalnosti kao principu iznimno važnom za matematiku. Može li se analogija primijeniti na druge znanosti i tim principom, primjerice, objasniti ljudsko ponašanje?
Univerzalnost jest vrijednost koja najviše definira matematiku. U svim znanostima postoji neka vrsta univerzalnosti, ali u matematici više nego u drugima. Kod ljudi nije tako, kultura i ponašanje se mijenjaju ovisno o kontekstu. Mnogo naših postupaka uvjetovano je i biološkim faktorima. Ipak, neki uzorci se razabiru i jasno se vidi kako se ponavljaju kroz prostor i vrijeme u povijesti.
Neki smatraju da je upravo matematika pravi univerzalni jezik, očišćen od utjecaja kulture i društva.
Ne, nikad nisam volio usporedbu matematiku s jezikom jer su matematičke vještine potpuno različite od jezičnih, što potvrđuje i neuroznanost.
Uz matematiku, aktivni ste u politici. Sudjelovali ste u kampanji sadašnje socijalističke gradonačelnice Pariza Anne Hidalgo. Koje ideje u politici zastupate?
Već sam dugo pristaša ideje europskog federalizma, iste onu koju je zagovarao veliki francuski matematičar Henry Cartan. Vjerujem da budućnost Francuske leži unutar Europe te da iz Francuske treba Europi dati poticaj i impuls da krene dalje.
U kakvoj ste obitelji odrasli i je li u vašem slučaju više utjecaja na razvoj imala genetika ili okolina?
Dolazim iz obitelji intelektualaca, moji su roditelji predavali francusku književnost. Ispunjenost koju donosi intelektualni rad, važnost čitanja i vještog pisanja, vrijednost podučavanja – sve se to usvajalo u našoj obitelji, ali ne tako da su me posjeli i ciljano objašnjavali, već kroz atmosferu koja je vladala u kući.
> > Ili što bi 15-godišnjaci znali da smo primijenili novi kurikul
> > 'Ova zemlja ima i potencijal, ima i snagu i znanje. Krajnje je vrijeme da se krene na novi put'
Sve je moguće pogotovo kad pogledam ovih naših 200 "vlastelina". Ne znaju ni pričati, osnovna je pod možda i pokoji fakultet iz Kiseljaka ali zato znaju varati i krasti što niti jedan univerzitet na svijetu ne može takve osposobiti.