Zagreb već nekoliko mjeseci ima novu zračnu luku. Kao i svaki veliki projekt, i zračna luka u državi u kojoj veliki investicijski projekti i nisu toliko česti dočekana je fanfarama i talambasima. Slavljeni su i njeni projektanti, i to dvojica akademika koja uopće nisu skrivala oduševljenje novim aerodromom koji je, brže-bolje, dobio ime prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. I što se sada, samo nekoliko mjeseci od njena otvaranja, može reći o zračnoj luci? Iskustva su porazna. Raznorazni krajnje neugodni izgredi na rubu Borata gotovo su pa svakodnevni. Sada je sve jasnije da Zagreb ima potpuno nefunkcionalnu aerodromsku zgradu u kojoj ima jako puno neiskorištenog megalomanskog prostora, ali strahovito malo sadržaja. I kada već nova zgrada nalikuje na veliku industrijsku ili velesajamsku halu u kojoj su cijevi pojele prostor i humanistički ugođaj i u kojoj nema ama baš ničega po mjeri čovjeka, zašto se onda nekim normalnim sadržajima nije pokušalo sitnijim intervencijama oplemeniti to zdanje koje je izraslo usred plodnog polja? Ali ne. U prostoru iz kojeg se odlazi na domaća odredišta ne može se popiti, ali doslovno ništa.
Nema ni običnog aparata za kavu, vodu i sokove, a o kafiću da i ne govorimo. Doduše, može se piti voda iz skučenih zahoda... Kakvu sliku o svojoj zemlji šaljemo strancima kada ih zatvaramo u mali prostor u kojem im nudimo jedno veliko ništa i onda onakvi bahati i puni sebe totalno nafiksani bajkama o najljepšoj zemlji na svijetu očekujemo da nam se jednog dana vrate u nove posjete? Zar nemamo dizajnere, fotografe i stručnjake za unutrašnje uređenje koji bi arhitektonsku prazninu ispunili konkretnim sadržajima? I kako bi stranci (sa)znali da su u Zagrebu i u Hrvatskoj, a ne na nekom aerodromu u galaksijskom međuprostoru, na ničijoj zemlji ili u državi čiji stanovnici nemaju ni povijesti ni tradicije ni iole formiranog identiteta. Zašto se u unutrašnjem uređenju nije koristio, primjerice, slavonski hrast ili proizvodi od hrvatskog drva. Pa da se uz to ispriča i priča o slavonskom hrastu ili hrvatskom drvu. I da tu priču ispričaju ponajbolji hrvatski likovni umjetnici. Jer bez pričanja priče, a tko to bolje priča priču od umjetnika, nema nam održivog i dugoročnog turizma. A novi zagrebački aerodrom nema priču, za što nisu krivi samo njegovi projektanti. Kriv je i koncesionar koji se uopće ne trudi popraviti što se popraviti da. Zašto se i do današnjih dana divimo zagrebačkom Glavnom kolodvoru? Zato što ta zgrada i danas priča priču o nekom prošlom, ali očito zanimljivom i umjetnički osvještenijem vremenu. A o kojem to vremenu priča zgrada zagrebačkog aerodroma u kojoj se putnike ranom zorom tjera u jedan ogroman red kao da žive u onom socijalizmu s kojim se tako rado sprdamo, gdje se u redovima čekalo na kavu, banane ili benzin. Zar je onda doista trebalo graditi novu zgradu zagrebačkog aerodroma ako ona ima čak i manje sadržaja i šarma nego stara i ako se u njoj stvaraju čak i veći redovi nego u onoj staroj?
Da tu se vrti sve samo o lovi , francuzi su to zbubali na brzinu , sigurno imaju i nasi tu prste, pa sad evo imate "golubinjak" sa puno puno cjevi gdje mogu golubi spavat i kakati. TKO je to od "nasih strucnjaka" pristao da nam izgrade te proste, monotone industrijske hale gdje si ni nemas gdje sjesti a kamoli ispratiti nekog svog na let, a da ne govorimo o terasi sa pogledom na pistu, JADNO kao sve sto dajemo drugim raditi -pure sabotage.