Zračni vatrogasci sa 20 tona željeza zalijeću se u vatru

– Tko se još sa 20 tona željeza želi satima zalijetati u plamen? Ovdje sam devet godina i još nisam čuo da bi netko rekao kako mu je toga dosta. Za takav stav morate imati neki feler u glavi. Vi ne mislite tako?! – priča o svom pozivu pilot kanadera, bojnik Davor Turković.

Službeno Turkovićeva funkcija glasi zapovjednik NOSk-1 (Namjenski organizirana skupina zrakoplova), što znači da Turković zapovijeda svim pilotima, kopilotima i tehničarima koji lete na šest kanadera i šest air-tractora, smještenima u vojarni u Zemuniku.

– Ima pilota koji se 15 godina nisu okupali u moru, a svaki dan su na obali. Kada je vrijeme za kupanje, onda je i za požare. Kada je pak kiša i mokro, onda ne gori, ali nije ni za plažu – nastavio je Turković nastojeći opisati koliko je njegov poziv poseban i koliko traži požrtvovnost.

I djevojka mu je letač

Kako je ova požarna sezona (srećom!) skromna, tijekom našega posjeta zrakoplovnoj bazi u Zemuniku svi su kanaderi bili na pisti pa smo o zanimanju vojnih pilota specijaliziranih za bombardiranje vatrenih stihija tonama vode slušali na zemlji.

Čuli smo da su naši zračni vatrogasci najbolji.

– Da smo najbolji, najočitije je po tome što kod nas još nije bilo požara koji bi bijesnio sedam dana i gutao hektare i hektare šuma, uništavao naselja i činio neprocjenjive štete kao što se to u ljetnim mjesecima znalo događati u Španjolskoj, Grčkoj ili Italji – kaže Turković i navodi da je po ustroju protupožarnih zračnih snaga uzor bila Francuska, ali da ni oni to više nisu.

– Nedavno nam je ovdje bio Francuz koji se 31 godinu bavi obučavanjem pilota kanadera, ali se od njega nije imalo što naučiti – samouvjeren je Turković.

Budući da je kišno prijepodne duž cijelog Jadrana u potpunosti utklonilo mogućnost da najbolje pilote kanadera vidimo na djelu, saznavali smo kako izgleda život pilota u bazi. A tu se događa svašta. Dok oni koji raspoređuju proračunske kune mogu biti presretni što su kanaderi, air-tractori i helikopteri dobar dio vremena prizemljeni na pisti, šestorica polaznika obuke za pilote i kopilote na ovu godinu gledaju kao na izgubljenu.

Zbog malo požara ne mogu nakupiti dovoljno sati leta na gašenju vatre, a to odgađa korak naprijed u karijeri. Da bi netko mogao postati kopilot u kanaderu, mora imati najmanje 80 sati leta, a od toga 30 sati mora baš gasiti požare. Za kapetana je potrebno 102 sata leta, od toga 70 sati 20 metara nad vatrom. Turković napominje da se u obuku koja se priznaje ne računaju požari koji su zahvatili površinu pet puta pet metara nego se mora raditi o 'ozbiljnoj' vatri. Najviše pilota se iškolovalo u požarnim sezonama 2007. i 2008. godine kada je stalno gorjelo duž obale.

Satnik Tomislav Vacenoski je sedam godina pilot air-tractora. Sada misli da je već sve dao u ovoj kategoriji i namjerava početi pilotirati na kanaderima. Turković koji je ranije letio na air-tractorima isto kao i Vacenovski tvrdi da je gašenje požara tom letjelicom posebni izazov jer je pilot sam u zrakoplovu i o svemu odlučuje sam.

Za razliku od ostalih pilota, Vacenoski u privatnom životu ima najviše razumijevanja za svoj posao. Njegova djevojka je kopilot na kanaderu. Pokušali smo ga isprovocirati pitanjem ne osjeća li se manje "macho" jer mu je djevojka hijerarhijsku stepenicu više.

– Nimalo – odgovara. – Ja imam više iskustva od nje budući da letim sedam godina, a ona tek dvije – kaže Vacenoski.

S daleko manje filozofije cijeloj priči o letenju pristupa bojnik Tomislav Pušnik, koji je zapovjednik NOSk-2 (Namjenski organizirana skupina helikoptera), odnosno helikoptera koji su smješteni u Divuljama (radi se o transportnim helikopterima Mi-8 MTV1).

Rodilji s Visa bili babice

U vrijeme našeg posjeta njegovi su helikopteri gasili požar u Kaštelima, nedaleko od kuća i mjesta gdje je prošle godine iskliznuo iz tračnica brzi vlak. Premda je vatra svakog trenutka mogla zaprijetiti kućama, a kanaderi i air-tractori bili su neupotrebljivi jer je vidljivost u Zemuniku bila svega 20 metara. No, požar je unatoč tome ugašen bez većih poteškoća.

S Pušnikom smo razgovarali neposredno nakon što je izišao iz helikoptera. Kaže da se nije ni umorio. Kada govori o svojoj eksadrili, kaže da im je misija daleko šira od gašenja požara, i da otoke održavaju na životu. Njegovi su se piloti i tehničari nagledali svega, od unesrećenih, izgubljenih u planinama i provalijama, do toga da su bili i babice rodilji koju su prevozili s Visa.