Bila je subota 17. svibnja prošle godine kada je podivljala Sava iscurila iz svog korita i razlila se po županjskoj Posavini. Dva izgubljena ljudska života, poplavljene kuće, uginule životinje... bile su slike koje su iz Gunje, Rajeva Sela, Račinovaca, Posavskih Podgajaca, Strošinaca i Drenovaca odaslane u svijet. Danas je županjska Posavina veliko gradilište s kojeg dopire zvuk bagera i radnih strojeva, čuje se žamor majstora i širi miris asfalta, betona, boje... U Gunji, gdje prometni znakovi signaliziraju da je upravo zbog tih radova dopuštena brzina 30 kilometara na sat, ovog je četvrtka nekako najživlje bilo u Ulici Miroslava Krleže gdje se nalazi Ganja. Iako se radi o igraonici, mještani kažu da je to vrtić u kojem je svakog dana tridesetak djece. Prije poplave Gunja nije imala ni igraonicu ni vrtić.
– Igraonicu je pokrenulo Društvo Naša djeca Vinkovci uz pokroviteljstvo Unicefa. U kreativne radionice dolaze nam i predškolci i osnovnoškolci – kaže voditeljica Antonija Spajić.
U Ganju s radošću ide i troje djece Sabine i Rame Hrustića iz Rajeva Sela. Roditelji mahom kažu da im puno znači što imaju gdje ostaviti djecu dok rade na zemlji. – Kuća je bila dva metra pod vodom. Tri krave i tele odnijela nam je rijeka – kaže Ramo koji je nedavno s još četrdesetak kolega dobio otkaz u tvornici namještaja u Gunji.
Sabina i Ramo odlučili su uzeti novac koji je država isplaćivala onima koji sami obnavljaju kuću. Stoku više ne drže, ali su zasadili 500 sadnica malina. Dobili su ih s obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva Šafarić iz Varaždina. Za dvije godine, računaju Hrustići, prinos bi trebao biti oko tonu i pol. A kilogram malina stoji 20 kuna...
– Ne može socijala biti rješenje. Uzmeš li je, učiš i svoju djecu da je najlakše tako. Kad ne radimo oko kuće, mi raznosimo letke trgovačkih centara po selima – kaže Sabina Hrustić.
Da bez rada i truda nema ništa, kaže i Elvisa Hrustić, žena Ramina brata Adina s kojim ona i troje djece žive u kući koju im je nakon poplave napravila država jer je njihova bila uništena.
– Nitko ne može biti nezadovoljan državom jer je učinila sve. Jedino nije dobro što su najprije obnavljane kuće, a tek onda pogoni i obrti, što je u konačnici dovelo do njihova gašenja i gubitka oko stotinu radnih mjesta – kaže Adin Hrustić.
Elvisa i Adin u svom su plasteniku posadili rajčice, paprike i krastavce, što za sebe, što za prodaju. On je i imam u Gunji, a od 1. lipnja vodit će Zirat Islamske zajednice. Objašnjava nam da je to organizacija poput zadruge preko koje će provoditi projekt koji financira turska vlada.
– U prvoj fazi pedesetak obitelji dobit će po dvije krave, nešto hrane i mehanizacije. U plastenike, ovce i goveda uložit će se ukupno milijun eura, a plan je da se u konačnici u Gunji sagradi sirana u kojoj će se dnevno prerađivati 4000 litara mlijeka – kaže Adin Hrustić.
– Da, da, već su se pojavili mudraci koji traže da njima damo krave, a nikada krava ni štala imali nisu. Kaže jedan da će istjerat auto iz garaže pa bi tamo stavio goveda. Ovdje se kod ljudi počela stvarati jedna donatorsko-parazitska svijest pa samo propitkuju je l’ ‘ko došo i je l’ što donio – ljuti se Idriz efendija Bešić, glavni imam u Gunji, kojeg baš zanimaju rezultati istraživanja o psihosocijalnom profilu Gunjanaca, što će ga na uzorku od 100 ispitanika uskoro provesti studenti psihologije iz Osijeka.
Efendija Bešić kaže još i da je procijenjena šteta na džamiji i Islamskom centru oko 300.000 eura, ali da do sada od države nisu dobili ništa.
No on se barem ima čemu nadati, za razliku od Ruže i Mije Lučića iz Rajeva Sela koji u Ulici Vladimira Nazora imaju katnicu što su je stekli mukotrpnim radom u Njemačkoj. Nasuprot te kuće Lučići su imali u poplavi uništenu kuću koju su kupili prije četrnaest godina.
– Išao sam u općinu pitati hoće li mi onda napraviti drugu jer, ako neće, ja ne dam rušiti svoje. Sam bih je popravio. Rekli su mi da čim ju je država odredila za rušenje, to znači da će napraviti drugu. Ali nisu. I neće. Kažu – pa vi imate drugu. Ispada da je u ovom zlu najbolje prošao onaj tko nije imao ništa. Takvi su dobili sve, a oni koji su radili da bi imali – ništa. I još su nam u općini kazali da elaborata ove naše srušene kuće i nema. To je nemoguće jer što su onda radile četiri komisije koje su ovdje bile?! – pita se Mijo Lučić.
– Ne valja, ne valja – kaže i Luka Bašić iz ulice gdje su i Lučići. Kuća u kojoj je živjela njegova mati također je uništena u poplavi i po njegovu “zrela” je za rušenje jer su se “rušile i puno zdravije kuće”. No ta će se kuća obnavljati, a uvjet da se majstori prime posla bio je da Bašić sam skine krov.
– Više kvadrata ima Sanader u zatvoru nego nas troje u toj kućici – komentari su iz kontejnerskog naselja u Gunji.
Da je tako, ponajbolje će posvjedočiti primjer udovice Razije Neitek koja u trinaest kvadrata živi s dvanaestogodišnjom kćeri Leom i sinovima Teom (10) i Leom (15).
– Nisu nam dali još jedan kontejner jer nemam muža. Nemam ni ljubavnika pa, kad nema seksa, nema ni kontejnera – kaže Razija čija je obitelj živjela u stanu od 68,5 četvornih metara u zgradi koja će se ovih dana rušiti.
Andrija Šimić, jedan od većih stočara u Gunji, do poplave je u staji imao stotinjak goveda, a u dvorištu mehanizaciju kojom je obrađivao svoju zemlju. Po povratku kući morao je krenuti ispočetka i sad ima 25 goveda.
– Imam OPG i u sustavu sam PDV-a. Po prihodima za prošlu godinu ispada da nam je lanjska godina bila bogomdana. Jer 24. prosinca dobio sam za sve uništeno 125 tisuća kuna odštete, što mi se vodi kao prihod pa sam morao platiti 122 tisuće kuna poreza – nemoćno sliježe ramenima i prianja poslu jer valja mu u poplavi uništeni traktor opet osposobiti da može raditi.
>> Spomen križ na mjestu puknuća nasipa, niz pitanja i dalje bez odgovora
>> Godina dana od najveće poplave u novijoj hrvatskoj povijesti
....jadna djeca....