ZAGREB - Suđenje desetljeća, koje će po mnogočemu ući u anale hrvatskog pravosuđa, okončano je nepravomoćnim izricanjem oslobađajuće presude za sedmoricu okrivljenika, a jedino što javnost nakon svega zanima, jest pitanje tko je kriv za još jedan fjasko našega pravnog sustava? Jer proces koji je počeo spektakularnim privođenjem i gromoglasnim najavama o konačnom obračunu s organiziranim kriminalom, nije dao odgovore na najbitnije pitanje, tko je ubio slučajnog prolaznika Zorana Dominija, nevinu žrtvu jednog u nizu "mafijaških" razračunavanja. Nije odgovoreno i na pitanje tko je likvidirao Ivana Šakotu, Sphejtima Taqija i Željka Šobota, "junake" crnih kronika, za koje je i tužiteljica Dunja Pavliček-Patak u svojoj završnoj riječi kazala da su bili vođe kriminalnih grupacija u Zagrebu.
Tko ih je ubio, pitanje je koje će čini se ostati bez odgovora, budući da su Davor Zečević, Rajko Momčilović i Nikica Jelavić, ljudi koji su optužnicom bili označeni kao počinitelji, oslobođeni svih optužaba zbog nedostatka dokaza. Da bi se to moglo dogoditi bilo je jasno od početka, budući da su sve stranke u postupku tvrdile kako je materijalnih tragova jako malo. I ono malo što ih je bilo, usprkos tvrdnjama tužiteljice da je to samo dokaz o postojanju organiziranog kriminala jer je nedostatak dokaza jedno od njegovih glavnih obilježja, na kraju se pokazalo nedostatnim i krajnje upitnim.
Rukavice su od početka bile upitne
Uostalom, u obrazloženju oslobađajuće presude takav je stav zauzelo i vijeće suca Ratka Šćekića, objašnjavajući kako nađeni materijalni dokazi ostavljaju prostor sumnji da je počinitelj možda ipak bio netko drugi a ne okrivljenici. Najočitiji primjer takvoga materijalnog traga rukavice su nađene na mjestu Šobotova ubojstva, s kojih je izdvojen Zečevićev DNK. Upravo na temelju tog nalaza on je optužen za Šobotovo ubojstvo, no, činjenica je da su rukavice od početka bile upitan trag zbog načina na koji su izuzete.
Tijekom rasprave nije ustanovljeno koji je od saslušanih policajca govorio istinu, jer je svaki iznosio svoju verziju. Ustanovljeno je tek da rukavice nisu slikane i snimljene, za razliku od drugih tragova nađenih na mjestu Šobotova ubojstva, te da one nisu unesene u zapisnik o očevidu, niti je o njima bio izvješćen istražni sudac. To je po svemu onome što se čulo tek mali dio propusta počinjenih na očevidima "mafijaških likvidacija". Jer, kako primjerice objasniti činjenicu da istražni sudac uopće nije pregledao automobil kojim su pobjegle Šobotove ubojice, iako je od mjesta pronalaska bio udaljen možda svega petstotinjak metara? Ili, primjerice, činjenicu da vještak balističar uopće nije izišao na očevid Šakotina i Taqijeva ubojstva, pa se tako i danas ne zna iz kojeg je to točno oružja ubijen Ivan Šakota.
Pravo zadovoljeno, a pravda?
Pravdajući u svojoj završnoj riječi više no očito traljavo obavljene očevide, i tužiteljica je priznala da je sitnih nepravilnosti možda i bilo, no, da one nisu odlučujuće jer u kombinaciji s jakim personalnim dokazima tvore čvrsto zatvoreni krug indicija. A da ti personalni dokazi i nisu bili tako jaki, niti je krug indicija bio čvrsto zatvoren, pokazala je nepravomoćna oslobađajuća presuda u čijem se pojašnjenju kaže da vijeće tim svjedocima nije vjerovalo. Nije im vjerovalo jer su često mijenjali iskaze, različito iskazivali, pričali o informacijama iz druge, treće i tko zna koje ruke. Pričali su tako o "zločinačkoj organizaciji" i njezinoj piramidi, čije postojanje na kraju, sudeći prema nepravomoćnoj presudi, nije dokazano.
Jedan od glavnih krivaca za nedokazivost te tvrdnje iz optužnice možda je bivši istražni sudac Radovan Ortynski, koji je prema tvrdnjama branitelja loše proveo istragu. Braniteljska klupa tako je tijekom cijelog postupka dokazivala da se Ortynski u istrazi služio nedopuštenim sredstvima i metodama, zbog čega su se manje više svi iskazi iz istrage morali provoditi iz početka. S druge strane, javnost se sjeća pompoznih novinarskih konferencija na kojima je Ortynski, govoreći o tijeku istražnog postupka, mnoge stvari prezentirao kao gotove i neoborive činjenice. Takvim sigurnim istupima u to je na kraju krajeva uvjerio ne samo javnost već i tužiteljstvo, koje je upravo na temelju toga napisalo jednu opsežnu, pomalo filmsku i teško dokazivu optužnicu.
Na kraju priče, policiji su ostala četiri stara-nova nerazriješena ubojstva, tužiteljima stigma još jednoga propaloga maratonskog procesa, a poreznim obveznicima obveza plaćanja milijunskih svota uludo utošenoga proračunskog novca. Od gromoglasno najavljivanog obračuna s organiziranim kriminalom nije bilo ništa. Ako je pravo i zadovoljeno nepravomoćnom presudom utemeljenom na stanju u glomaznom spisu, pravda zasigurno nije. Jer ubojica Zorana Dominija nije otkriven ni priveden licu pravde. A sada nakon svega pitanje je hoće li ikada i biti.
Ivana Jakelić