Domaća javnost kao da pokazuje neizlječivu sklonost recidivima, kao da nikako ne uspijeva zaliječiti neke od trauma iz nedavne prošlosti. A značajan je dio tih trauma uzrokovan i potiskivanjem nekih od (neugodnih") sastavina onoga razdoblja. Upravo su stoga prevladavajuća javna reagiranja na vijesti o aktualnim procesima zbog ratnih zločina u mnogočemu zabrinjavajuća.
Mediji i političari, braniteljske udruge i svećenici, intelektualci i aktivisti, riječju: (gotovo) svi koji lokalno nešto znače, usplahirili su se zabrinuti za istinu" o nedavnome ratu, dapače: za dignitet" toga rata. Moglo bi se ponajprije pozivom na brojna povijesna svjedočanstva, a i na dio najvažnijih književnih djela različitih nacionalnih tradicija dosta uvjerljivo pokazivati kako je sam koncept dostojanstva (bilo kojega) rata sporan, čak besmislen.
Ipak je u ratu riječ o ubijanju dostojanstven može biti cilj jedne od strana u ratu, ponašanje dijela sudionika rata, no proglašavati rat u cjelini dostojanstvenim moguće je samo odustane li se od temeljnih moralnih prosudbi (pa i logike, uostalom, jer proglašavanje rata dostojanstvenim nije moguće ako se i protivnika ne drži takvim, što je gotovo sigurno neusuglasivo s intencijama onih koji najglasnije ponavljaju ovu sintagmu).
Kada se u javnosti počne govoriti o optužnicama za ratne zločine s naše strane" odjednom se podižu prosvjedovni glasovi koji su zabrinuti za rečeno dostojanstvo (a, nerijetko, i za istinu" o ratu). Riječ je, dakako, o govornicima koji si dopuštaju doista nečuvene tvrdnje tipa: naša je pobjeda bila bez mrlje", i sl. Moguće je, doista, da neki od optuženih u Haagu, Zagrebu, Rijeci, Osijeku itd. i nisu krivi, no činjenice ubijanja (pa i mučkih likvidiranja) civila doista (više) nisu sporne.
Dakle, oni koji fraziraju o istini" koja će pokazati kako je rato-vođenje bilo bez ikakve mrlje morat će izabrati jedno od dvoga: istinu s nedvosmisleno ustanovljenim mrljama (da se teži termini ostave huškačkim glasovima na volju), ili sliku o ratu bez mrlja ali i bez istinosnoga statusa.
Na toj se točki pokazuje očito promašenom ona uspuhanost koja bi branila zamišljenu sliku protiv ustanovljenih činjenica, bilo tako da ih niječe, što je, državnim (ne)djelovanjem uspijevalo punih petnaestak godina, ili tako da zapravo groteskno, s obzirom na to da je riječ ipak o odraslim ljudima na neprijeporne činjenice odgovara djetinjastom retoričkom formulom: a što su oni činili nama?". Pritom se, dakako, ispušta iz vida da bi svaka pristojna osoba ponajprije trebala uzeti u obzir žrtve ubojstava (i mučenja), pa tek onda žrtve sadašnjega kaznenoga progona.
Uz to se zaboravlja da jedna žrtva ne može opravdavati drugu, a posebice o tomu ne može biti riječi kada se uspoređuju žrtve bombardiranja ili granatiranja sa žrtvama višesatnih, pa i višednevnih mučenja (osječke žrtve, o kojima sa ovih dana govori, mogle bi, ako je već nekomu do toga stalo, biti uspoređene s vukovarskima nakon pada grada ili onima iz Škabrnje).
Zaborav žrtava (na svim stranama) od medijske koncentriranosti na (moguće) počinitelje, preko nespretnih sudačkih formulacija, do zloćudnih neistina o tomu da (kada je, primjerice, o Osijeku riječ) nitko s druge strane nije odgovarao" znači da se javnost odrekla moralnih prosudbi i orijentirala se na puku navijačku strast (koja se, paradoksalno, stalno glasa moralizirajućim diskursom).
Jer, tvrdnje kako su naši gradovi puni onih koji su pucali na nas" imale bi skandalizirajući smisao samo pod jednom pretpostavkom da se početkom devedesetih u Hrvatskoj nije vodio rat. Za rat znano je ali, izgleda, treba stalno ponavljati vrijedi jednostavno i okrutno: zločin je rata u tomu što u ratu ubijanje nije zločin (nego samo posebice ustanovljeno, međunarodnim humanitarnim pravom opisano ubijanje).
Zato će još desetljećima ulicama gradova i sela krstariti oni koji su ubijali kada je to bilo ne samo dopušteno nego i zapovjeđeno, zato je nekima od njih teško pojmiti da su se vremena promijenila (pa i dalje pokazuju pripravnost na korištenje sile), zato se, uostalom, ratu (u cjelini) jednostavno ne smije pripisivati dostojanstvo ne želi li se ostati bez temeljnih moralnih kriterija. Zato je, konačno, potrebno svaki proces koji se vodi zbog dokazanih ratnih zločina prvenstveno razumjeti kao obvezu zajednice spram žrtava, a ne kao još jedan povod za proliferiranje loše domoljubne poezije.