Žumberačku Bogorodicu stoljećima čuvaju hrvatski grkokatolici

U povodu Velike Gospe nekoliko crtica o Žumberačkoj Bogorodici i grkokatolicima. Sliku Marije koja drži svojeg mrtvog Sina, prema predaji koja je zabilježena i na stranicama Žumberačkog vikarijata, donijeli su sa sobom uskoci prilikom doseljenja u Žumberak u 16. stoljeću iz Dalmacije. Slika se nosi u procesijama, a u svakoj žumberačkoj kući lik Žumberačke Bogorodice “stavlja se na najljepše mjesto” (vidi: https://www.zumberacki-vikarijat.com/uoci-subotnje-proslave-u-stojdragu-donijet-lik-zumberacke-bogorodice/). 

“Prikazuje patnju majke, što je simbolika uskoka. Kada su odlazili u rat, uskoci su pokraj kućnog ognjišta ostavljali majke, supruge, sestre i kćeri, znajući da ih možda više nikada neće vidjeti, pa su se molili Bogorodici da ih zaštiti”, objasnio je prilikom otvaranja sakralnog muzeja Grkokatoličkog sjemeništa u Zagrebu svećenik Daniel Vranešić. 

Uskoci se doseljavaju sredinom 16. stoljeća na Žumberak, na opustjela područja s kojih su Osmanlije protjerali domaće stanovnike. Povijesni zapisi bilježe da su u novi zavičaj dolazili pod vodstvom narodnih vojvoda i svećenika. Prva skupina doselila se sredinom rujna 1530. godine u naselja Pećno i Golubić (Grabar), a samce su zapovjednici smjestili u Stari grad Žumberak. Seobu je vodio glamočki vojvoda Vladislav Stipković, a u predaji se spominje i pop Joanikije o kojem nemamo više podataka. Tijekom sljedećih devet godina (do 1539.) doselilo se iz Bosne, Hercegovine i Dalmacije u Žumberak nekoliko tisuća uskoka (Žumberak: crte mjestopisne i poviestne, Radoslav Lopašić).. 

Žumberački su uskoci rimokatolici i grkokatolici. Ovih drugih bilo je više. Oko njihove vjere vodile su se i vode rasprave. Srpska pravoslavna crkva nastojala ih je tijekom proteklih petsto godina bezbroj puta pridobiti na svoju stranu. Nije  uspjela. Žumberački grkokatolici gorljivi su katolici i Hrvati koji njeguju istočni, bizantski obred. Za sebe drže da su potomci starih Vlaha koji su iz Albanije preko Crne Gore, Hercegovine i Dalmacije kao ratnici došli u Hrvatsku (vidi:  https://hrcak.srce.hr/file/188565).

 U zajedništvu s Rimom bili su, kažu, i prije dolaska na Žumberak. Zanimljiv je dodatak ovoj tezi nedavno aktualizirana povijesna epizoda o uniji Crnogorske pravoslavne crkve s Rimom, koja se zbivala u čak dva navrata: unijatska arhiepiskopija u Prečistoj Kranjskoj (oko 1447. – 1527.) te prihvaćanje unije s Rimom vladike Mardarija 28. rujna 1640. godine u manastiru u Mainama, a trajala je punih 57 godina  (vidi: https://www.antenam.net/istorija/298925-neka-se-sjedine-nebesa-zakljucak). Ovi i drugi povijesni spisi koji postupno izlaze na vidjelo dodatak su uskočkoj predaji o njihovu podrijetlu i vjeri. Žumberački uskoci nebrojeno su puta mogli, a to bi im donijelo društveni i materijalni prosperitet, odustati od svog narativa. Nisu. Uspostava Marčanske unije iz 1611. za njih je bila samo “zakonska potvrda”, “dokument” onoga u što oni vjeruju i kako žive od dolaska na Žumberak. U zajedništvu s Rimom. Unijatska crkva brzo je nakon uspostave došla u sukob s Pećkom patrijaršijom (vidi: https://www.enciklopedija.hr/clanak/pecka-patrijarsija).

VEZANI ČLANCI:

Uz nerazumijevanje zagrebačkih biskupa i dvostruku igru bečkog dvora ubrzo je propala. Osim na Žumberku! Povijesni spisi za ovaj dio povijesti bogati su i izdašni. Svjedoče o mnogim previranjima, bunama i borbama u Vojnoj krajini oko uspostave unije (Marčanska biskupija. Habsburgovci, pravoslavlje i crkvena unija u Hrvatsko-slavonskoj vojnoj krajini (1611.-1755.), Z. Kudelić, Etnos, konfesija, tolerancija, D. Roksandić). Zanimljivo, a opet nekako očekivano – nije pronađen nijedan dokument koji govori o nezadovoljstvu, a kamoli pobuni protiv marčanskih biskupa sjedinjenih na Žumberku.

Naprotiv, dokumenti bilježe izjašnjavanje žumberačkih vođa iz 1761. u Pribiću kada između marčanskog biskupa i karlovačkog episkopa nedvosmisleno pristaju uz ovog prvog (vidi: https://uskok-sosice.hr/postrojavanje-zumberackih-uskoka-u-pribicu-6-3-1761/). Episkop karlovački u to doba bio je Danilo Jakšić, za kojeg njegovi suvremenici bilježe da je bio “blage naravi”, “plemenit čovjek”. Trudio se pridobiti Žumberčane da stanu pod okrilje Pravoslavne crkve, no unatoč svećeničkim i ljudskim kvalitetama to mu nije uspjelo. “Vladika Danilo teško je podnio gubitak Žumberka jer njegovi mnogobrojni napori nisu imali nikakvog uspjeha, pa je u takvoj situaciji bio nemoćan” (vidi: https://www.eparhija-gornjokarlovacka.hr/).

Žumberčani su tako ostali tvrdi u svom istočnom obredu i jedinstvu s Katoličkom crkvom. Pokušaji koji su uslijedili i traju do današnjih dana ne samo da ih nisu pokolebali nego su ih dodatno učvrstili i ojačali u pripadnosti Katoličkoj crkvi i hrvatskom korpusu. Žumberačka Bogorodica na svoj način svjedoči tom katoličkom duhu. Njezin stil jasno pokazuje pripadnost zapadnom kulturnom krugu. Slika je rađena po formuli (ikonografskoj i formalnoj) koju je osmislila Katolička crkva u doba protureformacije (vidi: https://www.enciklopedija.hr/clanak/protureformacija). Povjesničari umjetnosti s kojima smo razgovarali skloniji su mišljenju da je nastala kasnije nego što predaja navodi. No to nipošto ne umanjuje njezino značenje.

 GALERIJA Brojni vjernici posjetili svetišta diljem zemlje, a nitko nije niti ostao gladan. Jedan grad ove godine bez janjetine i odojka