Sve je ovdje paradoks. Istovremeno je sve apsolutno logično. Što je, dakle, još jedan paradoks. Snimiti film o logičnom paradoksu bio je paradoksalno logičan poduhvat već i zbog činjenice da se trebalo osmjeliti u medij vizualne umjetnosti uvesti narodnu usmenu predaju, povijest koju su ovdje, ali i kroz potomke razasute širom svijeta, šaputale generacije. Žumberak nije "Kleta gora", ona nema svog Bilba Baginsa, nju nije bijelio Gandalf, niti ju je skrnavio Sauron, ona nije trpjela nikakve gospodare pa ni gospodare prstenova, ona nije slobodu sanjala kroz milost nadnaravnih bića; na Žumberku je sve - čovjek. Priroda je čovjek u njegovoj nepatvorenosti, ali čovjek je i priroda u njegovoj neizdvojivosti.
I dok se uspinjete prema 1100 metara visokom vrhu, za jednu stranu Svetu Geru, za drugu Trdinov vrh, za treću jednostavno najviša točka u mjestu koje se okreće oko povijesne osi, vi u stvari ne hitate prema nebu, premda vas oči i noge u to uvjeravaju, nego se suštinski spuštate s tih tisuću metara nad morem, u tisućljetne povijesne dubine, pejzaže slikane krvlju, zidane ponosom, održavane snagom, "skladane" ljepotom i planirane mudrošću. Svaki vaš korak je slika, svaka slika je ton otkucaja srca i svaki uzdah napora je odjek dalekog olakšanja kroz koji ovaj kraj namata stoljetnu filmsku vrpcu na projektor zadivljenosti detaljima.
Idete polako, jer drugačije se i ne smije. Ne bi bilo pristojno. Uspon kao izazov što ste ga pred sebe stavili da ga svladate bespoštedno svladava vas i prepuštate se vegetativnom u vama, iznenađeno shvaćajući kako u stvari želite da hod traje što duže. Ne da nikad ne dosegnete vrh, nego da povijest prirode i priroda povijesti toliko isprepletu svoje drevne grane da prohodnost učine što težom kad "draž saznanja bila bi neznatna kada se do nje ne bi morao svladavati toliki put".
Napokon na vrhu. Zastajete i okrećete se oko sebe. Pogled seže "do mora". Gotovo ga možete osjetiti, vidjeti grivu valova kako se dotiče sa vrhovima krošnji. Modro i zeleno. Ili je to samo nebo s ponekim oblakom-jahačem? Oko vas nigdje nikoga, a opet kao da su apslutno svi tu. Zbor glasova prošlih i budućih u savršenoj simfoniji tišine. Gledati ono što se ne uspijeva čuti, slušati ono što se tek treba vidjeti. Krajolik je nevjerojatan.
Milenijski postavljena scenografija filmu kojem je story-board suvišan rekvizit. Tu je svaki kadar, svaka perspektiva, i najmanji frame glavna uloga i statist, cameo leptir i monodrama, zastrašujuće sretan kraj. Stojite na vrhu i pokušavate vidjeti sve, detalje što se nižu u kaleidoskopu perspektiva dok se preklapaju u kontinuumu prostor-vrijeme. Onda munjevito shvatite da promatrate sebe u sebi, najveći mogući ispit kod određivanja mjesta u svijetu, točke osi oko koje putanjom sadržaja gravitacija smisla okreće objektiv iznutra prema van i obrnuto.
Shvatite da imate film. Ili da film ima vas? Niti jedno od toga nije pogrešno. Kad svi zajedno imamo Žumberak. Mjesto koje je periferija u epicentru svega, kraj gdje plemstvo postoji ne samo u tituli nego i u plemenitosti srca, posustali div spreman da ga probudi novi žamor dječjih glasova što iznova uskaču u njegovu budućnost. Povijest je ovdje samo neminovnost koja se morala dogoditi, da ionako vrhunaravna dramatika ne bi bila zakinuta za daktiloskopiju generacija.
Žumberak nismo snimali. Živjeli smo na njemu i puštali mu da nam se otkriva. Domaćini su nas diskretno usmjeravali, pokazivali, onako uzgred, mudri kakvi jesu, tobož nevažne sitnice, ne želeći nas povrijediti u našem neznanju. Što smo više razgovarali više smo primjećivali, što smo više njih susretali više smo osjećali, što smo više snimali bivali smo se sve manji u podnožju žumberačkog paradoksa.
Stizali smo tu u rana jutra, dok još sunce nije uspjelo nagovoriti sve krošnje da se razmaknu. Ostajali bismo do prvih zvijezda što su šumu pretvarale u očaravajuće prisno sklonište od zlurade znatiželje. Ljeto i zima za nas su bili samo razlozi više da zapazimo promjene na lokacijama za koje smo misli da su odavno osvojene. Žumberak nikad nije bio isti. Tako ni neki novi film o ovoj „planeti“ sa koje su se ljudi iseljavali po okolnim sazvježđima ne može biti identičan našem.
Nismo arogantno pokušavali napraviti sintezu priče koja se ne završava riječima, nego smo pustili osjećajima da vode misli u priču koja se niže u pogledima. Film je naše poštovanje prema Žumberku i njegovim ljudima, drugačijim od onih koji ne poznaju ništa osim predrasuda, a identični onima koji različitost čuvaju kao što se čuva svaka kap bogatstva.
Neizrecivo blago, tako, počiva u svakom kontaktu s tim pomalo zagonetnim, pomalo mističnim, ali uvijek i iznad svega dobronamjernim stanovnicima što pamte prošlo da bi se mogli orijentirati prema sretnim zvijezdama. Naš je film za mnoge bio avantura, ali kolika je tek bila za nas! U razgovorima s autorima, piscima, skladateljima, slikarima, uvijek ćete slušati o važnosti prve i zadnje rečenice, note ili poteza.
Nama je svaki kadar bio i prvi i zadnji, izazov selekcije u kojoj ne želite učiniti nepravdu pod pritiskom odgovornosti u činjenju izbora. Ne možete biti dovoljno sigurni u sebe u kraju koji vas dočekuje s toliko nenametljive samosvijeti. Zato smo odlučili; koristit ćemo kameru tako da vidite Žumberak svojim očima. Mi vam u tome samo želimo pomoći, podsjetiti vas, dati vam u ruke pregršt slika za vaše filmove o vremenu koje na ovoj planini još uvijek traje.
Možda s vaših prozora možete vidjeti ili barem nazrijeti vrh Žumberka, ali to ne znači da ste ga i upoznali. Pogledate li ovaj film znači da ste se otisnuli na put, a on, znamo, uvijek počinje prvim korakom. Na Žumberku je sve manje uskočkih potomaka, samo uskočiti u avanturu Žumberka odabir je zbog kojeg ne možete zažaliti. Možda negdje, dok prolazite onim istim stazama kojima korača i naš film, na kori nekog drevnog stabla pronađete urezano i svoje ime.
I neće to biti potpis vilenjaka koji su prepredeno znali da ćete doći. Ma kakvi, bit će to potpis sudbine, koja vas je, kao i nas, tiho i neminovno vodila do Žumberka.
Premijeru filma Žumberački uskoci možete pogledati u srijedu u 21 sat na portalu Vecernji.hr.