Župljani su krivi za župnikov crni Mercedes

Razapinjanje slavonskog župnika zbog crnog Mercedesa nije neka nova pojava u našoj javnosti. Župnik i Mercedes za dežurne moralne higijeničare i čistunce nespojive su stvarnosti. Dakako, odmah mu se pronašlo na društvenim mrežama da simpatizira i “uhato U”, bahati se i bećari, pa ga se dodatno stigmatiziralo ne samo kako bi se njegovi “grijesi” prišili samo njemu, nego kako bi se preko njega ocrnila i cijela Crkva kao bahato rastrošnička, a napose klerofašistička. Uvijek je tako kada se kod nekog od crkvenih službenika pronađe nešto što strši u moralizatorskom oku dijela javnosti.
 Istini za volju, ni ja ne razumijem potrebu nekog svećenika da tako iskače. Ne samo od hrvatskog prosjeka, nego i od svoga svećeničkog poslanja.

Upozorio je to jako dobro njegov nadbiskup, mons. Đuro Hranić, kada je na tradicionalnoj božićnoj konferenciji preduhitrio novinarska pitanja i sam otvorio tu vruću temu. Pozvao se na sinodsku odredbu broj 708 koja kaže kako “svećenici primaju za svoje uzdržavanje nagradu iz župne blagajne u skladu s važećim crkvenim propisima, na temelju rješenja Biskupijske ustanove za uzdržavanje klera.” Te sljedeću, neposredno nakon nje, koja svećenicima nalaže da “trebaju čuvati dostatnu jednostavnost i skromnost, prikladnu duhu obećanja što ga preuzimaju prigodom svećeničkog ređenja”. 
Prva govori o tome da župnike uzdržavaju župljani, koji pune župnu blagajnu. I tu je čak župnik s Mercedesom bio u pravu, kada je rekao da što koga briga za njegov vozni park kada su mu ga omogućili njegovi župljani. No, dobro je da se mons. Hranić pozvao i na onaj drugi citat, koji govori o evanđeoskoj skromnosti svećeničkog života, u kojoj “zvijezdi iz Stuttgarta sigurno nema mjesta. I to je ono što svima bode oči, a ne samo onima koji su krenuli u krucifikaciju motorizirana župnika.

Međutim, biskup Hranić citirao je nešto još važnije, a to je da je župnik dužan dati “godišnje izvješće župnom ekonomskom vijeću o materijalnom poslovanju župe te mu na uvid dati i sve račune koji prate knjigovodstvo”. Ekonomsko vijeće, kao što je poznato, čine laici iz župe. Mons. Hranić tako apelira i na savjest odgovornih župljana u župi i njihovo aktivno sudjelovanje u crkvenom životu. Naime, da je ekonomsko vijeće reklo “ne” Mercedesu, on se ne bi našao u župskom dvorištu. Takvih slučajeva, gdje su župljani korektiv svojim župnicima, ima mnogo. No, ovdje je ta kontrola izostala. Možda ekonomsko vijeće ni samo nije imalo pojma o dolasku Mercedesa u njihovu župu. To je onda još gore.
 Zapravo, ovaj slučaj nije nimalo loš kao poticaj vjernicima da se aktivnije uključe u konkretan rad svojih župa, a ne da Crkvu koriste samo kao samoposlugu za sakramentalne i druge usluge. Mons. Hranić otvorio je pitanje demokratizacije crkvene uprave i to je jako dobar potez i primjer za buduća vremena.