Zurenjem u kristalnu kuglu u prošle živote

Dr. Raymond Moody, psihijatar i pionir istraživanja fenomena “tik do smrti”, nije vjerovao u regresije dok ih nije sam isprobao i “prisjetio” se svojih devet života. No, znajući kakve zamke krije um, bio je vrlo oprezan. Ipak, priznao je da nije moguće dokazati da to zaista nisu prošli životi, ali puno su važnije bile neslućene terapijske mogućnosti iskustava prošlih života. Nakon samo nekoliko takvih seansi pacijent je mogao problem zbog kojeg je došao sagledati u sasvim drugačijem svjetlu, za što bi inače trebale godine terapija.
Primjerice, jedan je čovjek bio smiren i dobar, sve dok mu se ne bi pokvario automobil (krntija). Tada bi podivljao, što mu uopće nije bilo nalik.

U regresiji se “prisjetio” prošlog života, u kojem je bio njemački tenkist kojem se pokvario tenk. Luđački je pokušavao pokrenuti tenk ili izaći iz njega, dok ga neprijatelj nije uništio. Prisjećanje na takvo iskustvo i otkriće mogućeg uzroka njegovih reakcija u današnjem životu pacijentu je dalo posve drugu perspektivu i problem je nestao.

Moody je slučajno otkrio još jednu metodu za doživljavanje prošlih života, lakšu i zgodniju od hipnoze – zurenje u kristalnu kuglu.

Na prašnjavim policama stare knjižare u Atlanti kupio je knjigu “Crystal Gazing” Ernesta Schala, objavljenu 1905. Razabrao je da je Schal pedantan čovjek opsjednut detaljima, kojega nije lako impresionirati niti mu nešto sugerirati. Opisivao je kako je proučavao to drevno i nerazjašnjeno umijeće i tvrdio je da su se ljudi u svim starim kulturama, sve do Egipta, tom metodom služili da bi našli odgovore na pitanja koja su ih mučila.
Zurenje u kristalnu kuglu ima slavnu povijest. U srednjem vijeku postojali su ljudi koji su putovali od mjesta do mjesta, podizali šator te zurili u ogledalo i u vizijama koje su im se ukazivale tražili odgovore na pitanja posjetitelja.

Zurenje se koristilo u razne svrhe – za proricanje, otkrivanje zločinaca, potragu za izgubljenim predmetima... Nakon dovoljno duga zurenja zuritelju bi se ukazalo lice zločinca – ili bi klijent opisao izgubljeni predmet, a ogledalo bi zuritelju pokazivalo sliku mjesta gdje treba tražiti.

Nestalo sa Zapada
Zurenje u ogledalo nestalo je sa Zapada kad ga je Crkva, zbog njegovih “magijskih” svojstava, stavila izvan zakona. Slično je bilo i sa zurenjem u kristalnu kuglu. No, tibetski mudraci zure u jezera koja su duboka i jasna (drveća gotovo nema) pa nakon dovoljno zurenja u njima vide odgovore na mnoga pitanja. Moody piše kako glavni državni prorok zuri u ogledalo kad treba odgovoriti na pitanja ministara u vladi.
Moody je nabavio kristalnu kuglu, stavio je na stol, upalio svijeću, ugasio svjetlo i počeo zuriti u njezinu dubinu.

Za nekoliko minuta ispred njegovih očiju pojavili su se oblaci, a zatim je ugledao čovjeka u kišnom kaputu koji je hodao praznom gradskom ulicom. Slika je izblijedjela, da bi je zamijenila slika crvene kuće visoko u brdima, s verandom preko stijene. Dan je bio sunčan pa je u daljini mogao razabrati planine obavijene plavičastom maglicom. Potom je ugledao svoju prijateljicu. Lice joj je vidio jasno, kao da stoji ispred njega. Slijedila je uspomena iz djetinjstva – bakina kuća s lijepim drvenim pokućstvom i vunenim sagovima složenih uzoraka. Vizije su slijedile jedna drugu, bez međusobne povezanosti, i bile su mu vrlo tajanstvene. Nije mu se činilo da potječu iz nekog drugog izvora, već iz njegove nutrine. U kugli su se projicirale jasno, u boji i u tri dimenzije – Moody se osjećao kao da gleda holografsku televiziju.

Zurio je dulje od sat i ustao zapanjen. Činilo mu se nevjerojatnim da ga tijekom toliko godina ispitivanja ljudske duše nitko nije upozorio na tu pojavu. No, pomislio je da je možda tek previše maštovit pa je pozvao svoju suprugu, vrlo prizemljenu osobu. Pošto je zurila u kuglu pola sata, opisala je velik broj slika, od živopisnih sjećanja iz djetinjstva, do nekih nepoznata podrijetla. Sljedeći je korak bio uključivanje kolege, čovjeka praktične naravi i izvanrednog psihoterapeuta. I taj je bio zapanjen.

Potom je četiri kugle odnio u večernju školu gdje je predavao. Stavio ih je u sredinu razreda, prigušio svjetlo, pustio umirujuću glazbu i rekao studentima (bilo ih je oko četrdeset) da zure u kuglu. Nakon četrdeset i pet minuta upalio je svjetlo i zapitao ih što su vidjeli. Polovica studenata imala je vrlo dramatična iskustva. Jedan student zahvalio mu je na “pravom izletu u zemlju snova”.

Neku ženu iz Pakistana su do suza ganule slike iz djetinjstva koje je provela u svojoj domovini. Dvije odvojene skupine studenata vidjele su istu sliku. Dva studenta koja su zurila u kuglu opisala su zakukuljen lik u dugoj kabanici, a druga dva vidjela su balerinu koja je plesala razredom u taktu glazbe. Sljedeći korak bio je odnošenje kristalne kugle u kliniku. Zurenje u nju pokazalo se odličnom metodom otkrivanja što se događa u nečijem umu.

Prošli životi
Kao i u hipnotičkoj regresiji, slikama u kristalnoj kugli se ne može upravljati. Vidite li skupinu ljudi koja sjedi za stolom, ne možete im “naređivati” što da čine. Ako to pokušate, slika će vjerojatno izblijedjeti. Kada se sjedne pred kristalnu kuglu, s jasnom odlukom i namjerom, treba reći, primjerice: “Kad sjednem i pogledam u kristalnu kuglu, vidjet ću ono što se odnosi na moju lošu naviku”. Slike u kugli obično će se odazvati na zadanu temu.

Jedne je večeri Moody odlučio svoje otkriće povezati s iskustvima prošlih života. Udobno se smjestio i zaželio da slike u kugli prikažu neki njegov prošli život povezan sa sadašnjim. Pojavio se niz slika. Pred sobom je vidio prošli život koji je već vidio i hipnotičkoj regresiji, u kojemu je bio žena umjetnik u Kini. I njegovi pacijenti doživljavali su živopisne regresije. Regresije izazvane zurenjem u kuglu jednako su obilovale detaljima kao i one u hipnotičkom stanju. Razlika je bila u tomu što se ispitanik nije morao brinuti da će izgubiti kontrolu nad sobom, a taj strah sprečava mnoge da uđu u hipnotičko stanje.