U našoj se državi baš ništa ne događa slučajno, a javnost utjecaja ima. Na građanima je da tako i bude. Dokaz je tome i javna riječ kriminalista - onih s fakultetom i onih s višom školom. Nezaposlenih već godinama, i već godinama bez ikakve šanse za poslom u struci. Progovorio je o tome na ovim stranicama prvi, pa drugi, treći... I protekle je subote osvanuo MUP-ov natječaj. Prvi od 3. siječnja 2000. Javni, pa šansa za dvadeset i nešto kriminalista s VSS i VŠS postoji. Istina, brojka od nekoliko stotina nezaposlenih malo će se smanjiti, ali i sitnica veseli. I teško da bi je bilo da nezaposleni kriminalisti nisu javno progovorili.
No, progovorila je i supruga jednog od policajaca koji je unaprijeđen premda ima samo srednju školu.
- Moj suprug u MUP-u radi posao za koji je potrebna viša škola, a on je nema jer su ga godine - ima više od 28 - spriječile da upiše Višu policijsku. Sve što je postigao u 13 godina svoje policijske službe postigao je svojim radom, učenjem i stručnošću koju je netko napokon zapazio i počeo cijeniti. Ne govorim to zato što je on moj suprug, nego zato što je nepravedno sve trpati u isti koš, a nepravde kod nas ima i previše - kaže ova hrabra žena, a suprug joj i ne zna da se odvažila na javnu riječ. Objašnjava da je njezin muž punih sedam, osam godina radio na ulici, po kišu, snijegu, noći, danju, čak i u svoje slobodno dane koje mu nitko nije platio, a kamoli ga nagradio.
- Kad smo bili mlađi njegovo školovanje nismo mogli platiti a i djeca su bila mala. Jednostavno nije istina da svi policajci sa srednjom spremom ne žele dalje učiti, nego su to i obiteljski ljudi, podstanari kojima žene rade, pa i oni moraju čuvati djecu... - govori ova supruga. Dodaje kako se od njih očekuje da budu 24 sata u službi i nitko ne uvažava da imaju i privatne obveze.
- Kad je moj muž dobio prvo promaknuće prije tri godine, toliko smo se veselili kao da je osvojio jack-pot, a ne jednu žutu crtu više. Plakala sam od sreće znajući koliko mu to znači i koliko je radio, puno radio. I ono što je trebao, ali i puno više od toga, za druge po činu više od njega - govori ova hrabra žena, a ja nemam hrabrosti napisati ni njezine inicijale da joj suprug ne bi imao nekih neugodnosti na poslu. Jer, nikad se ne zna. Gospođa još dodaje da, uza sve što se o policiji i policajcima govori i piše, ima puno onih poput njezina supruga koji nisu zavrijedili da ih se blati, nego im treba pomoći da rade još bolje.
- Trinaest godina policijske službe mog muža vrijedi mnogo, možda i više od friške diplome, koju tek radom i trudom valja obraniti - zaključuje.
Istina je da diploma bez rada ne vrijedi, kao ni rad bez znanja i stalnog učenja.
Možda je na redu da se pomakne dobna granica za upis na policijski studij.
Snježana Štefok