Zvjezdan Linić: Kućni ljubimci zamijenili su Boga

Fra Zvjezdan Linić uz Zlatka Sudca najpoznatiji je katolički karizmatik u Hrvatskoj. Njegove seminare duhovne obnove u Taboru u Samoboru posjetilo je oko pola milijuna vjernika.

Dolaze li k vama uglavnom ljudi koji su doživjeli neka teška razočaranja i iskušenja?
Mislim da je to možda pogrešan pristup. Meni dolaze vjernici sa svim svojim potrebama, kao što dolaze i u druge crkve. Dobro, Tabor je malo razvikan. Moguće je da bolesni i napušteni osjete ovdje da su prihvaćeni. Kad to osjete, češće i radije dolaze u Tabor. Katkad se krivo ima dojam da ovamo dolaze ljudi s rubnih dimenzija ljudskih potreba.

To vas pitam zbog toga jer mi se čini da ljudi uglavnom ne trebaju Boga dok im je dobro u životu.
To se bez daljnjega može reći. To ljudi i priznaju. Kad pokuca nesreća na ljudska vrata, osjete da tu samo Bog može pomoći. Onda se vrate vjeri i vjerskim potrebama.

Koji problemi najviše muče ljude koji dolaze?
Dolaze mladi koji se žele izvući iz zla droge, zatim dolaze ljudi koji traže da se oslobode alkohola, koji imaju problema s nevjerom i bludnošću, onda ljudi koji trpe zbog svih tih problema. Dolaze i zbog toga jer su načeti psihički i fizički. Dolaze ljudi koji trpe strah. Sve više ljudi dolazi zbog toga jer su načeti od straha i depresije. Neki su izgubili volju za životom.

Koliko su društvene promjene utjecale na takva teška stanja? Mislim na divlju privatizaciju, rat, nezaposlenost.
Prilično, premda je takvih problema bilo dosta i prije demokratskih promjena. Ne bih rekao da se nešto novo rodilo, možda su se neke stvari potencirale. Možda je demokracija omogućila da se ljudi iz svih slojeva obrate svećeniku.

Dolaze li vam neki tajkuni koji su pronevjerili velike novce, otpustili puno ljudi, upropastili tvrtke pa sada možda imaju grižnju savjesti?
Linić: Ne smijem to baš govoriti (smijeh).

Dobro, nećemo ih imenovati.
Dolaze ljudi sa svim mogućim potrebama. Mislim da je pojam tajkuna više medijska stvar negoli dubinska. Zašto? Danas je tako, kad je netko uspješan, odmah se sumnja da je nepošten.

Ali u privatizaciji je bilo i nepoštenih. No, oni javno nikad ne priznaju da su krivi. Priznaju li to vama, da su nešto upropastili, da nisu bili fer prema radnicima?
Teško da takvi dođu ovamo. Češće su ljudi u dilemi prevariti državu ili dokraja poštovati propise. Jer mogu ostati bez ičega. Država je nemilosrdna kad traži svoje, a u isto je vrijeme mnogima dužna. Ljudi gube, strašno gube.

 Ljudi su onda u moralnim dvojbama.
Da. Pitaju se smiju li oni zakinuti državu ili će u suprotnome propasti.

Što im savjetujete?
Ako je netko na smrt gladan i razbije izlog pekarnice da uzme kruh jer ga nema čime kupiti, Bog mu neće zamjeriti.

K vama dolazi puno branitelja. Koliko su oni razočarani nekim postupcima u društvu i državi? Koliko ih pogađaju nepravde u društvu?
Pokušavam ih izdignuti iznad toga. Savjetujem im da počnu živjeti danas, da rade ono što mogu i da ne računaju na milostinju države.

Ljudi su dosta ljutiti na državu?
Vi me navodite stalno protiv države (smijeh).

Osjeća se nezadovoljstvo?
Osjeća se. Sigurno se osjeća. Konačno, statistike pokazuju da su ljudi jako nezadovoljni. Ljudi pate. Zbog toga i dolaze ovamo. Dolaze i zbog bolesti, oni su prošli strahote, vidjeli strašne prozore, a neki su možda morali sudjelovati u nečasnim radnjama. Taj teret rata strašno pritišće.

Progoni li savjest one koji su sudjelovali u nečasnim radnjama u ratu?
Izroni to.

Možete li navesti primjere iz nekih drugih područja života?
Ima ljudi koji su sudjelovali u mafijaškim akcijama krađe automobila i koji su odlučili prestati s time. Došao je trenutak kad su se željeli izvući iz toga.

Što se događa s  Hrvatskom?
Hrvatska demografski propada, već je desetljećima u minusu. Ima sve više umirovljenika, a sve manje radnika. Ne možeš očekivati da će biti sve bolje, bit će sve teže.

Što je u Hrvatskoj najveći problem?
Mentalitet hedonizma koji onda čovjeka tjera u sebičnost. Zatim problem promiskuiteta. Ljudi se sve rjeđe odlučuju zasnivati obitelj. Riječ je o materijalizmu koji ne smatram samo ideologijom koja je suprotna idealizmu. Ljudi izgube potrebu za duhovnim. Opet spominjem Europu jer ljudi u njoj sve manje trebaju Boga jer su materijalno osigurani. Čini im se da im novac može osigurati sve. Europa se jako duhovno prazni. A budući da čovjek ne može eliminirati duhovnu stranu, traži nadomjestak. Ako si izgubio svoje kršćanske korijene, kao što je izgubila Europa, onda tražiš nadomjestak. U današnjoj eri globalizacije, rekao bih newageovske ere koja želi globalizirati religiju, postaje svejedno klanjaš li se Kristu, Budi ili se klanjaš nekom kućnom ljubimcu. Čovjek je oduvijek bio sklon da ode u krive vode religiozne i duhovne orijentacije.

Hrvatska je katolička zemlja, ali svejedno relativno malo ljudi odlazi u crkvu, na mise. Je li katkad Crkva zatvorena?
Ne bih rekao. Ljudi su zatvoreni za zahtjevnost Evanđelja. Svi bi htjeli blagoslov na Uskrs, a nitko ne želi zahtjevnost Evanđelja.

Jesu li vam dolazili političari? Kako oni razmišljaju, imaju li oni grižnju savjesti?
Političar je običan čovjek, koji u svom privatnom životu ima religiozne potrebe.

U javnom životu ne priznaju da su počinili pogreške.
Drugo je taj njihov javni život gdje moraju igrati ulogu svoje politike da ne izgube povjerenje birača. To je politička igra. Mislim da su oni sasvim drukčiji kad su u krugu svoje obitelji i kad idu u crkvu.

Kako biste ocijenili hrvatsku intelektualnu i političku elitu? Dobrom, lošom, ni dobrom ni lošom? Primjerice, za nogometnu reprezentaciju možemo reći da je dobra. Možemo li to reći i za političare?
Mislim da nisam pozvan da o tome sudim.

Ali kako ih doživljavate?
Nisam zadovoljan. Nisam zadovoljan našim guranjem u Europu. Mislim da se tu mnogih stvari odričemo nepotrebno. Odričemo se naše tradicije, naslijeđa, pa se sada odričemo i naše zemlje, koju prodajemo.

Mislite li da ćemo se zbog toga jednoga dana kajati?
1918. oslobodili smo se Austro-Ugarske i odmah smo ušli u Jugoslaviju. Jedva smo čekali da se izvučemo iz Jugoslavije i sada moramo odmah u Europu. Ja bih uživao malo u samostalnosti.

Upoznao sam neke ljude koji su išli od duhovne obnove do duhovne obnove. Na drugoj strani, izgubili su svaku vezu sa svijetom u kojem žive.
Možda, ali ja ne bih gledao tako. Ovdje u Taboru uvijek podijelim letak o pravilima poslije duhovne obnove, u kojem se točno govori o tome kakvi su kršćanski standardi.

Svake vas godine posjeti 50.000 ljudi.
Da. Na svakom seminaru barem je polovica onih koji dolaze prvi put. Zadovoljan sam. Svaki tjedan imamo nešto u programu.

Koliko dana traju seminari?
Moji seminari traju četiri dana jer su tri dana premalo. U kući u Taboru može prespavati oko 100 ljudi, ali uvijek bude još triput toliko onih koji dolaze iz Samobora i iz Zagreba. Više od 50 posto programa provodim ja, ali dajem kuću i drugim pokretima. Kad su drugi pokreti u Taboru, odlazim u druge župe u Hrvatskoj, ali i u svijet.

K vama dolaze mnoge poznate osobe.
Dolaze iz svih staleža, svima je potreban Bog.
Meni je drago da i poznate osobe traže dubinu.
Ali, meni je svaki čovjek dragocjen.

Koliko poznatim osobama godi slava, a koliko ih ona opterećuje? Osjeti li se to?
Osjeti. Teško je u tom svijetu živjeti i čisto, dosljedno evanđeoski svjedočiti. Tim ljudima treba pomoći da se usude biti hrabri.

Koga biste mladim ljudima preporučili za uzor na koji se mogu ugledati? Ima li takvih?
Mislite na ljude?

Da.
Ima ih, ali samo relativno. Jedini apsolutni uzor je Isus Krist.

K vama dolazi dosta preobraćenika. Zašto su se oni bili udaljili od vjere?
Najčešće sami odu u vrijeme mladenačke krize. Onda se nešto dogodi, i silom prilika. Ljudi se zapuste. Ili sklope brak s ateistom. Neki se razočaraju u svećenika, pa poslije shvate da Crkva i kršćanstvo nisu taj svećenik, nego nešto mnogo više. Neki zapadnu u loše društvo i odaju se piću, drogi i bludnosti, pa im ne pada na pamet da idu u crkvu jer će ih svećenik “lupati” po savjesti.