Boban: Nije došao kraj dobu tiskanih medija
Neviđenom brzinom troše se akteri i teme
Berlusconi se kao premijer ne stigne baviti nogometom
Zvone jako ozbiljan, duboko zamišljen, ali opet osjetio sam i razigranog, opuštenog dječaka. Nikad zrelijeg, nekako toplijeg nego prije. Za Večernjak više od šest godina nije dao intervju. U međuvremenu živio je prve godine nakon nogometa bez želje za medijskom pažnjom.
- Zvone je na neki način kroz svoj život bio buntovnik. Kung-fu skok 13. svibnja 1990. godine na milicajca svakako ga je obilježio. Već tada je pokazao kome pripada, što želi. Kako sada gleda na taj dan?
– Buntovnik da, ali s razlogom. Buntovnik, ali ne heroj, heroji su došli poslije. Bio sam klinac koji je nešto sanjao. I koji nije mogao trpjeti nepravdu. A taj dan je bila vidljivija nego ikad. Taj dan dok su nas prebijali, drugovi plavi,,. Nas dinamovce na Dinamovu stadionu. Moj je skok nepravedno glorificiran, jer na travi su bili mnogi. I svi s istom idejom, istom namjerom – braniti svoje. Riskirajući i više od mene. Ponosim se tim danom. I svima nama koji smo bili dio te priče. Kao i odrastanjem preko noći u noćima poslije.
- Bili su to dani kad su ideali bili sveti. Vjera u Boga, Katolička crkva, država. Jesu li sve te vrijednosti danas ipak devalvirane?
– Naša se crkva udaljila od nas. Na križu svojih vatikanskih gospodara i njihovih interesa izgubila je svoj najdublji smisao – biti uz narod, uz njegovu dušu da bi ojačala njegovu vjeru. Matoš kaže da ni sljedbe a ni dogme ne grade moral, grade ga djela... Svjedoci smo da se takva vjera ne svjedoči. Nikad jača hramogradnja, a nikad slabija vjera. Mnogi se svećenici pretvaraju u poslovnjake, medijske zvijezde, kvazipolitičare zanemarujući osnovne postulate svojeg poslanja. Gdje su nestali duhovnjaci tišine, isposnici duha, čuvari naše tradicije a ne samo vjere… Izgubili su se valjda – čast iznimkama – u vremenu nove Hrvatske.
- Što Vas najviše smeta u našem političkom životu danas?
– Poremećen je sustav vrijednosti, osjeća se beznađe. Laž nije laž, a istinu nitko ne želi. Ovo je vrijeme političara bez ideja, politike bez ideala. Političari trebaju služiti, a ne služiti se... Nema kontinuiteta u političkom promišljanju, malo je kredibilnih ljudi. Sve se na kraju svede na egoističan interes i jeftin populizam. Kod mnogih je jedna ruka na srcu a druga u džepu. Žao mi je što je tako, jer politika određuje našu svakodnevicu. Mlada smo država i vjerujem da će doći bolje vrijeme.
- A naše društvo?
– Nedavno sam čitao sjajan intervju talijanske znanstvenice stogodišnje Rite Levi Montalcino koju su pitali što bi poručila mladima. Odgovorila je: željela bi da imaju snage više misliti na druge a malo manje na sebe. Čini mi se idealan savjet za društvo u kojem živimo.
- Mnogi bi voljeli vidjeti jednog mlađeg karizmatičnog lidera, poput Baracka Obame?
– Meni je Obama sjajan. Drugačiji je, jer iako mlad, ima karizmu vođe, čovjeka kojem se vjeruje. K tome odaje dojam jakog i dobrog čovjeka, koji će biti duboko tužan ako ne ostvari svoje ideale. Takve dojmove nažalost ne prepoznajem kod naših političara, koji djeluju ispunjeni time što uživaju neprirodan status estradnih zvijezda, makar se bave izuzetno ozbiljnim i odgovornim pozivom.
- Spominjani ste kao kandidat za ministra sporta. Je li to točno, zanima li Vas to?
– Jesam, imao sam ponudu za doministra. Odbio sam jer je ponuda bila vezana uz ime, a ne uz program ili ideju. Mene nikad neće zanimati funkcija radi funkcije ili vlast da upražnjavam taštinu. Zanima me zdrava ideja, pomak, entuzijazam novoga i boljega.
- Nema Vas na utakmicama Dinama. Zašto?
– Kao dinamovcu drago mi je kad klub pobijedi, osobito u europskim utakmicama, ali osjećam emocionalnu distancu prema ostalom što danas znače modri. To nije onaj nekadašnji Dinamo građanskog štiha, nije ni blijedi refleks Hitrec-Kacijanove škole koja nas je odgajala u duhu zagrebačkih manira i gospoštine.
- Je li istina da Vas je Zdravko Mamić zvao u Dinamo?
– Dok sam bio predsjednik uprave Sportskih novosti, nekoliko se puta najavljivao na razgovor o suradnji u kontekstu Dinamove važnosti kao sportskog subjekta. Međutim, do službenog razgovora o toj ili bilo kojoj drugoj temi nije došlo.
- Zbog Zdravka Mamića?
– Zbog njegove hirovitosti i promjena stavova, valjda. Nevažno je. Važno je za Dinamo kako funkcionira glavni čovjek kluba! Današnji Dinamo jest proizvod ideja Zdravka Mamića, no neupitno je da odgovornost za sve što se događa u Maksimiru snose i članovi Izvršnog odbora koji supotpisuju odluke i politiku kluba. Oni se skrivaju iza Mamićeva lika, a da su mu pošteno ukazivali na pogreške i pokušavali utjecati na promjenu politike, možda on ne bi baš toliko griješio, možda bi bio uspješniji…
- Imate li možda ambiciju biti izbornik, kao Slaven Bilić?
– Sigurno neću biti izbornik. Osim toga, Slaven to tako dobro radi da bi bilo najbolje da tamo i ostane, zajedno sa svojim suradnicima…
- Niste bili baš u idiličnim odnosima kad je 2006. startao.
– Bilo je pogrešaka u koracima jer sam bio na čelu lista koji je objavio jedan neprimjeren intervju s Križancem u odnosu na Bilića, ali daleko od toga da je to bilo upereno protiv njega. Na kraju je istina, kao i uvijek, isplivala na površinu i naši su odnosi ubrzo bili kako i priliči dvojici koja su puno toga zajedno u životu prošla i dobro poznaju stavove i ponašanje drugog.
- Zašto igrate tenis, a ne trendovski golf?
– Zato što obožavam tenis, dugo ga igram i imam puno prijatelja iz tog prekrasnog sporta, počevši od Gorana Ivaniševića, preko mog ljubimca Federera, do svih španera s kojim dijelim strast prema reketu i međusobna natjecanja. Teniski milje mi je drag, a golf nisam prakticirao i ne znam što donosi. Vidim da svatko tko jednom krene ostaje u golfu i sigurno ima nešto u tome. No, djeluje mi previše statično za moje ritmove…
* Cjelokupni intervju pročitajte u subotnjem izdanju Večernjeg lista u prilogu Obzor