Zvonko Kusić: Konsenzus u Akademiji već postoji, dok drugi o njemu samo govore

Zvonko Kusić odmah na početku intervjua kaže kako Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti dijeli sudbinu hrvatskog naroda i da je već 154 godine savjest nacije. Kao predsjednik institucije koja preuzima na sebe ovu, pomalo čak i pretencioznu ulogu, Kusić ipak ostaje na razini realnog ne povlačeći pitanje uvijek dvojbenog imperativa nacionalnog jedinstva, nego svjestan dramatičnosti podjela u društvu, drži da će mu najviše koristiti čuvanjem neovisne pozicije Akademije. Pri tome Kusić priželjkuje nacionalni konsenzus, ali ne nasilu, svjestan da društvena raznolikost u pametnoj zajednici ne mora biti problem. Sličnosti izazova ovog vremena i doba kad je Akademija osnivana, Kusiću služi i kao krucijalni dokaz neizmjerne povijesne važnosti Akademijina osnivača.

:: U godini obilježavanja 200. obljetnice rođenja biskupa Strossmayera ima puno razloga, ali i simbolike, vidjeti kakva je pozicija HAZU danas u odnosu na namjere njezina pokretača i potrebe vremena u kojem je osnovana? Jesu li pozicija i uloga danas drukčije, i to ne samo zato što je Hrvatska samostalna država već i zbog vremena u kojem danas djeluje te kako se HAZU prilagođavala tome? Što bi nam danas rekao Strossmayer?

Josip Juraj Strossmayer gigantska je osoba, jedinstvena u hrvatskoj povijesti i kulturi. Neizmjerne su Strossmayerove zasluge u formiranju moderne hrvatske nacije i građanskog društva koji su proizašli iz njegovih vizija i želja. Njegovo djelo bez premca je u hrvatskoj povijesti, a njegov entuzijazam i optimizam nije nikada nadmašen. Dva Strossmayerova gesla bila su „Sve za vjeru i domovinu“ i „Prosvjetom k slobodi“. Vjeran njima, Strossmayer je ostvario četiri velika projekta za hrvatsku kulturu i znanost – to su Akademija, osnovana 1861., moderno Sveučilište u Zagrebu osnovano 1874., katedrala u Đakovu dovršena 1882. i Strossmayerova galerija starih majstora otvorena 1884. Jedna od postavki kod osnutka Akademije bila je da ćemo samo znanošću i obrazovanjem postići mjesto koje nam pripada među germanskim i romanskim narodima, a da će kultura i umjetnost sačuvati naš identitet. Tada se radilo o Austro-Ugarskoj monarhiji koja se može usporediti s današnjom Europskom unijom. S njegovim projektima Zagreb je postao prava hrvatska metropola u kulturnom i znanstvenom pogledu, dok je prije bio samo u administrativnom. Danas, stoljeće i pol kasnije, kada imamo krizu gospodarstva, duha i sustava vrijednosti, vrijede ista pravila koja je Strossmayer postavio: znanost i obrazovanje nam mogu omogućiti adekvatno mjesto u ovom globaliziranom kompetitivnom svijetu, a kultura i umjetnost sačuvati naš identitet i, nadam se, pridonijeti stvaranju europskog identiteta. Akademija je imala simboličnu ulogu i bila kroz povijest supstitut državnosti. Ona je stvarala i, uz Katoličku crkvu, najveći je čuvar hrvatskog nacionalnog identiteta.

Uloga HAZU je utjecati na formiranje društvene svijesti te promjenu poremećenog sustava vrijednosti. Stoga današnja generacija u Akademiji ima obvezu uključiti se u rješavanje aktualnih društvenih pitanja kao što su to činili naši prethodnici koji su bili vizionari za svoje doba. Posebno joj je stran svaki ekstremizam i dobro je što je kod većine članova HAZU prisutan taj nadideološki stav. Postoje pritisci i zahtjevi da se HAZU svrsta na ovu ili onu stranu, uz ovu ili onu političku opciju, a ti zahtjevi uglavnom dolaze s ekstremnih pozicija. No HAZU se tome uspješno odupire i izbjegava se baviti dnevnopolitičkim temama. Akademijina snaga je u nezavisnosti i otklonu prema dnevnoj politici.

:: Čini se da hrvatskom društvu danas nedostaje integrativni element, i to, što je posebno loše, o strateškim pitanjima.

Prije 25 godina započeo je niz ubrzanih događaja. U prvom redu stvorili smo svoju državu, imali krvavi rat, onda smo jedan sustav zamijenili drugim, pa je došla globalizacija, pa ekonomska kriza, zatim smo ušli u EU. Dakle, izašli smo iz jedne zajednice i nakon 20 godina smo odmah ušli u jednu puno kompleksniju zajednicu nego u kojoj smo bili. Kao da se povijest zgusnula u tih 25 godina tako da je došlo do stanja u ovom društvu u kojem se ne snalazimo, do osjećaja da se ne možemo sa svim tim nositi, do krize koja nije samo ekonomska nego je i kriza duha i sustava vrijednosti. Dobili smo državu, ali smo je i relativizirali. Danas se vodi borba za Hrvatsku jednako važna kao i ona u Domovinskom ratu i odlučujemo o tome hoćemo li biti sposobni upravljati sami sobom ili ćemo to prepustiti onima koji su bolje organizirani i koji se lakše mijenjaju. Sada je nužno potreban konsenzus nacije o nekim temeljnim pitanjima, a HAZU je ona institucija koja to može i treba osigurati. Konsenzus ovdje u Akademiji već postoji, dok drugi o njemu samo govore. Konsenzus o zajedničkim vrijednostima promiče izgradnju jedinstva i unutarnje kohezije i jača povjerenje unutar društva. Često se stječe dojam da smo iz socijalizma zadržali sve ono što je bilo loše, a iz kapitalizma prihvatili ono što je loše. Moramo se naučiti da ćemo raditi više za mnogo manje. Dodatna je teškoća loša ekonomska situacija većeg broja građana koji nisu krivi za svoj položaj i često ne mogu podnijeti i shvatiti reformske promjene koje bi trebalo provesti. Bilo kojoj vladi samoj to će biti teško, promjene u društvu nisu lagane, rezultati su dugoročni i nisu vidljivi odmah, a u nas gotovo ni u čemu nema kontinuiteta. Mi kao društvo ipak podsvjesno želimo magična i bezbolna rješenja naših problema. Svi se grčevito opiru promjenama, osim kad se ne tiču njih, te krivca traže izvan sebe. S druge strane, utjecaj bilo koje vlade zapravo je mnogo manji nego što mi to doživljavamo jer je mnogo više zadanih okolnosti. Dugoročni utjecaji njihovih postupaka ne bi se često ni prepoznali i javnost ih teško razumije. Poželjnim promjenama ne pogoduje ni postojeća atmosfera u kojoj svi o svemu nekritički govore i sude pa se narušavaju već ionako niski kriteriji. HAZU je jedina institucija koja je na osnovi svog autoriteta, kontinuiteta, nepristranosti i neovisnosti u stanju mobilizirati i okupiti najbolje stručnjake i znanstvenike iz cijelog društva.

:: Je li doista nužno da se dijelimo baš na temeljnim pitanjima i kako ostvariti konsenzus? Podjele koje se vuku još iz Drugog svjetskog rata i danas se svako malo aktualiziraju. Događa li se kod nas revizija povijesti? Pati li hrvatsko društvo od fašizacije ili je riječ “tek o incidentima”?

Široki konsenzus bi bio znak zrelosti društva u ovoj ozbiljnoj situaciji. Bojim se da bez toga neće biti lako provesti potrebne promjene. Ako u tome ne uspijemo, u EU ćemo zauzeti mjesto kao slabo, neorganizirano društvo. Tada ne samo da nećemo iskoristiti prednosti i šanse koje se pružaju već će nam drugi uređivati život i donositi odluke. Što se tiče ideoloških podjela, one možda u stvarnosti i nisu toliko izražene koliko se čini. Njih potenciraju stranke koje na ideološkim i svjetonazorskim temama žele mobilizirati birače i time pokazati koliko su različite. Tu važnu ulogu igraju i mediji. Promjene koje u nas u društvu treba nužno provesti vrlo su jasne i bile bi jako slične bez obzira koja opcija bila na vlasti. Te bi promjene bile i nepopularne. Bojim se da će zbog toga pozivanje na ideološke razlike i prošlost uvijek biti prisutno ili čak dominirati. Karakteristično je i to da, kad neka stranka ode u oporbu, tada osporava poteze koje radi Vlada iako ih je i sama činila. Zapravo, najvažnija bi bila vjerodostojnost kojom se jamči da će se neki programi provesti u praksi. Međutim, kod nas i nema klasične ljevice i desnice kao u drugim zemljama. Čini se da su se ti pojmovi izmiješali i podjele na lijevo i desno kod nas su u velikoj mjeri vezane čak uz razdoblje Drugog svjetskog rata i nakon njega. U Hrvatskoj imamo permanentno ozračje predizborne kampanje. To je i uzrok da se te podjele stalno podgrijavaju, a neposredno prije izbora i pojačavaju. Želim vjerovati da je i lijevima i desnima cilj bolja i naprednija Hrvatska. Ono što nam nedostaje jest dijalog kojim bi se sučeljeni stavovi približili i koji bi doveo do konsenzusa o kojem smo govorili. Živimo u pluralnom i demokratskom društvu i izvjesnih podjela naravno mora biti, kako onih političkih tako i svjetonazorskih. Štetne su, međutim, sve one podjele koje razaraju hrvatsko nacionalno biće i koje Hrvatsku vraćaju unatrag umjesto da idemo naprijed. Štetan je svaki ekstremizam, a dugotrajna kriza nažalost pogoduje raznim iracionalnostima. Stav Akademije jest da postoji samo jedna Hrvatska, u kojoj ima mjesta i za lijeve i za desne. Monopol na Hrvatsku nemaju ni lijevi ni desni. :: Zanimljivo je i pitanje vašeg utjecaja na hrvatsku politiku. Ne mislim ovdje samo na tijela aktualne vlasti, kako i svih bivših i budućih garnitura, nego na permanentno utjecanje na hrvatsku politiku kao kontinuitet.

Akademija je svjesna da je promocija ozbiljnih i trajnih vrijednosti uvijek jako teška. Mi ne možemo očekivati da će to uvijek biti direktno preneseno u društveni život, no imamo osjećaj da kapilarno ipak polako ulazi u javni prostor iako se HAZU ne smije prilagođavati tako da bi izazvao odobravanje, sviđanje ili aplauz. Tu se može slobodno reći da se u posljednjih godinu dana osjeća znatna promjena. Traži se naše mišljenje, naši stavovi, naša suradnja, naša podrška, a nekoliko ministara i drugih dužnosnika sudjelovalo je i na našim skupovima. U javnom prostoru čuju se naša mišljenja i sve češće nas citiraju. Taj se obrat nije dogodio iznenada, ali se osjeća. Teško je reći koji mu je uzrok. Možemo pretpostaviti tri stvari – jedna je da mi bolje i više radimo, druga je da smo više prepoznati jer to je u ovom današnjem životu medija najvažnije, a treće je to da je u društvu na djelu destrukcija većina institucija, relativizacija autoriteta. Nemamo čvrstih standarda, nemamo čvrstih orijentira u društvu i ova destrukcija autoriteta na neki način kao da je zaobišla Akademiju iako ima pokušaja da nas se uvuče u bolesne svađe. Poznato je da u krizama imamo situaciju da se često mobiliziraju najlošiji u društvu, oni kao da postaju arbitri. Akademija se pozicionira kao stabilna institucija, rekao bih, glas razuma i staloženosti.

:: Kakvi su stavovi HAZU o eksploataciji nafte i plina u Jadranu?

U HAZU je održano niz skupova koje je organiziralo Znanstveno vijeće HAZU za naftu i plin. To Vijeće okuplja najkompetentnije znanstvenike i stručnjake iz tog područja u državi. Takvih vijeća koja obuhvaćaju različita područja ima u Akademiji 30. Detaljno su izneseni svi argumenti za i protiv eksploatacije nafte i plina u Jadranu. Službeno akademska zajednica nije bila izričito angažirana po tome pitanju. U predavanjima i na okruglim stolovima nije bilo izričito negativnih stavova o bušotinama u Jadranu, ali je višestruko naglašavana potreba za brigom oko ekološke zaštite i turizma. Potrebno je poticati primjenu vrhunskih tehničkih, tehnoloških i ekoloških standarda kako ne bi došlo do akcidenata, no treba podsjetiti da hrvatski stručnjaci već 40 godina istražuju naftu i plin u Jadranu, u kojem je izbušeno oko 140 bušotina, tako da treba imati povjerenja u struku i njeno dugogodišnje iskustvo. No ako bismo i odustali od istraživanja našeg dijela Jadrana, ne bismo mogli spriječiti moguću ugrozu od istraživanja i proizvodnje nafte u Crnoj Gori i Albaniji.

:: Uostalom, živimo u svijetu ekstaprofita, ali trebamo li doista sve podrediti tome? Zar znanje i zdravlje također ne bi trebali postati područja u kojima bi se moralo zarađivati?

Znanje i zdravlje sigurno ne mogu biti predmeti na kojima se mora isključivo zarađivati. Pogotovo se to odnosi na zdravlje, koje u svim mogućim opcijama mora sadržavati znatan oblik solidarnosti jer je to jedna od najvećih civilizacijskih stečevina. U demokratskom društvu važno je također osigurati jednake mogućnosti obrazovanja za sve. U budućnosti se mora potpuno mijenjati paradigma obrazovnog sustava s naglaskom na cjeloživotno učenje, pripremi za zanimanja koja sada i ne postoje. U nas je posebno važan povratak primjerenog statusa i dostojanstva prosvjetnih djelatnika.

:: Zanima me i vaš stav i stav HAZU o zaštiti dobara u Hrvatskoj. Trebamo li “rasprodati” ili dati u najam autoceste i vode?

Akademija je osnovala Odbor za zaštitu dobara od nacionalnog interesa. Riječ je o značajnom projektu koji obuhvaća kulturni i prirodni segment u cilju valorizacije tih dobara radi identifikacije društva s tim vrijednostima i podizanja svijesti o čuvanju i gospodarenju njima, što do sada nije postojalo. Akademija također izdaje kapitalno djelo, ediciju Hrvatska i Europa. I rad pojedinih znanstvenih vijeća HAZU odnosi se na zaštitu prirodnih i kulturnih bogatstava. Tu je potreban optimalan balans. Gospodarski razvoj i zaštita okoliša moraju biti komplementarni. Naravno da nam je stalo do ekologije, ali želja za očuvanjem prirode i okoliša ne smije potpuno biti brana stranom kapitalu. Treba naći pravu mjeru.

:: Kakvima ocjenjujete i integrativne procese, poput EU i NATO-a, za koje je u Hrvatskoj postojao gotovo imperativ realizacije? Je li EU opravdao svoju ulogu?

Akademija je u siječnju 2012. nakon izvanredne skupštine pozvala građane da na referendumu podrže ulazak u Uniju. Izgleda, međutim, da još uvijek nismo svjesni toga da sami odlučujemo o svojoj sudbini ili kao da se bojimo te odgovornosti koju bismo rado prebacili na drugoga. Iako je ulaskom u EU završen proces stvaranja samostalne hrvatske države, njena pozicioniranja u Europi i integracije u međunarodnu zajednicu, taj je događaj prije dvije godine prošao u ravnodušnosti, a ne optimizmu i pitanje je koliko smo spremni i sposobni iskoristiti prednosti koje nam članstvo u EU pruža. Tu ne mislim samo na novac iz europskih fondova nego i na činjenicu da je od 1. srpnja 2013. međunarodni položaj Hrvatske bolji nego ikad. Nažalost, nacionalno jedinstvo koje je bilo uspostavljeno oko ulaska u EU jest nestalo. Osim toga, često se stječe dojam kao da nismo u EU i o njoj govorimo u kontekstu vanjskih poslova.

:: Postaje li, uz profit, nasilje jedna od glavnih odlika globaliziranog svijeta? Milijuni su ljudi u pokretu, migracije su najrazličitije motivirane, gledamo doslovno valove izbjeglica. S druge strane, terorizam, ratovi, bijeda, sve ono što ljude tjera u bijeg.

Na žalost, velike društvene razlike koje sada postoje u svijetu i koje se, čini se, produbljuju uzrokuju društvene tenzije koje nužno dovode do dramatičnih posljedica, kao što je terorizam. Ono što zabrinjava jest to da su sukobi sve brutalniji, a metode i ciljevi napada zastrašujući. Ove godine obilježavamo 70 godina od završetka Drugog svjetskog rata, no kao da iz tog najkrvavijeg svjetskog sukoba nismo izvukli nikakve poruke.

:: Kakvim vidite odnos znanosti i religije?

Znanost i religija nisu u sukobu i mogu se dopunjavati na dobrobit čovječanstva. Uostalom, i brojni su znanstvenici vjernici i njihovo vjersko opredjeljenje ne sputava ih u znanstvenim istraživanjima. Papa Franjo uvodi vrlo važan novi smjer u Katoličku crkvu koji je vraća osnovnim postavkama kršćanstva te svojim potezima i porukama naglasak stavlja na ranije spomenute socijalne probleme. To je vrlo važno u suočavanju s novim izazovima koji se postavljaju pred čovječanstvo i u kojima se očekuje autentičan i vjerodostojan glas Katoličke crkve kao globalno najveće vjerske zajednice i pape kao njena poglavara.

:: Uključuje li se HAZU dovoljno brzo i energično u detektiranje, pa onda i u rješavanje, glavnih problema hrvatskog društva i koliko kao institucija dijeli njegovu sudbinu? Jeste li institucija koja se drži sa strane ili ste dokraja “unutra”?

Oni koji Akademiju prozivaju, kao što vi kažete, da se drži po strani, pripadaju najčešće ekstremnim skupinama koje bi htjele da se Akademija opredijeli za njihov svjetonazor. Međutim, Akademija je institucija svih građana, a svjetonazori nisu znanstvena ni spoznajna kategorija, već emotivna i afektivna i te nas teme iscrpljuju. Nigdje se u svijetu akademije ne bave politikom. Kada bi se HAZU opredijelio, izgubio bi osnovno poslanje kao standard i referentno mjesto. Kritike Akademije ponekad dolaze od dobronamjernih, ali neupućenih koji misle da se Akademija treba ponašati aktivistički i senzacionalistički. Mi smo međutim kao društvo skloniji dramatičnim potezima, a ne učinkovitoj organizaciji, pridržavanju propisa i samozatajnom sustavnom i strpljivom radu koji jedino dugoročno donosi rezultate. To se vidi po nestrpljivosti kojom se traže neka magična rješenja. Uzrok nerješavanju naših problema jest u tome što se oni ne mogu riješiti jednim velikim potezom, već tisućama malih. Samo u prvih šest mjeseci ove godine u HAZU su održana 184 skupa na kojima su obrađene najaktualnije teme iz različitih područja. Sudjelovali su najkompetentniji znanstvenici i stručnjaci iz tih područja, i to ne samo iz Akademije. Stav je HAZU da ne kritizira ako ne može predložiti realno rješenje i nikad ne predlaže nerealna rješenja. Kulturni i znanstveni identitet i danas je nezamisliv bez djela članova Akademije. Mediji nas dosta skromno prate jer njima su posebno zanimljivi političari i estradne zvijezde i osobe koje teže publicitetu i senzacionalizmu. U današnjem svijetu svekolike estradizacije poruke Akademije manje su zanimljive.

:: Kakvom vidite Hrvatsku za 50 godina?

Postoji poznata izreka da će demografija odrediti sudbinu svijeta. Jedan od najvećih problema hrvatskog društva danas je starenje populacije, a Hrvatska spada u najstarija društva u Europi. Ako dođe do značajnog razvoja gospodarstva, vjerojatno će postojati potreba za useljavanjem radne snage, i to treba na vrijeme predvidjeti. Hrvatska mora posebnu pozornost obratiti populacijskoj politici jer je od strateškog značenja za budućnost. Dugoročno se treba boriti protiv negativnih demografskih trendova i stvoriti adekvatnu migracijsku politiku. Akademija se vodi načelom da što više preuzima inicijativu, a da što manje reagira na prilike u društvu.

Akademija će slijedom svoga poslanja i povijesne odgovornosti dati svoj doprinos izgradnji suvremene Hrvatske.

>>'Akademija je postala točka stabilnosti čiji utjecaj u društvu raste'

>>Predsjednica Grabar-Kitarović i kardinal Bozanić s predsjednikom HAZU-a razgovarali o krizi