“Hrvatski jezik Ustavom Republike Hrvatske definiran je kao službeni jezik u Hrvatskoj, jedan je od službenih jezika Europske unije, priznat i normiran kao zasebni jezik s vlastitim međunarodnim kodom. Apsurdne su, uzaludne i besmislene svake inicijative koje bi dovodile u pitanje pravo hrvatskog naroda na svoj vlastiti jezik s njegovim nacionalnim imenom”, piše u kratkoj izjavi za javnost predsjednika HAZU Zvonka Kusića na temu Deklaracije o, kako u Akademiji ističu, takozvanom zajedničkom jeziku.
Iako u Razredu za filologiju HAZU nema jedinstva oko pitanja treba li Hrvatska Zakon o hrvatskom jeziku, predsjednik Kusić istaknuo je značaj međunarodne oznake “hrv” koju je hrvatski jezik dobio 1. rujna 2008. godine, ponajviše zalaganjem tadašnjeg ravnatelja Nacionalne i sveučilišne knjižnice Tihomila Maštrovića. Naime, do tog 1. rujna međunarodna bibliografska službena oznaka za hrvatski jezik bio je “scr” (bila je to kratica za Serbo-Croatian-Roman), dok je srpski jezik imao oznaku “scc” (Serbo-Croatian-Cyrillic). Od tog 1. rujna 2008. godine omogućeno je da se hrvatski fondovi u svjetskim knjižnicama i međunarodnim bibliografskim bazama podataka mogu identificirati pod oznakom “hrv”. A srpski jezik dobio je oznaku “srp”.
Iz međunarodne klasifikacije jezika tako je izbrisan srpskohrvatski jezik, a uvedena su dva potpuno odvojena jezika i to u dogovoru NSK, ali i Narodne biblioteke Srbije, Hrvatskoga zavoda za norme i Instituta za standardizaciju Srbije. Odluka nadležnih međunarodnih tijela o novom, točnijem i svrhovitijem označavanju hrvatskog jezika u hrvatskoj je javnosti doživljena kao odluka o međunarodnom priznanju hrvatskog jezika, što je i bila.
>> Donosi se Deklaracija o zajedničkom jeziku Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca
Kome to nije jasno da iza svega stoji zločinačka komunistička partija. Partija koja je pobila stotine tisuća nevinih Hrvata.koja je na brojne načine sprečavala slobodu i državu hrvatskom narodu