ČAPLJINA - I dok se mnogi teško bore sa svojim invaliditetom te često izgube i volju za životom, u čapljinskom smo naselju Nerezi pronašli prognanika Zvonku Lukića koji je svojim primjerom sigurno pravi svjetski fenomen upornosti, sposobnosti, a osobito neviđene spretnosti. Iako već više od trideset godina živi bez obje ruke Zvonko je uvijek nasmijan i pun vedrine, pa nas je odmah na početku pomalo i zbunio svojom pričom, a onime što može raditi kao teški invalid na kraju ostavio i bez teksta.
Sve je počelo još 1974. godine kada je Zvonko u svome Kaknju u Srednjoj Bosni teško stradao penjući se na dalekovod, pa su mu nakon udara struje visokog napona amputirane obje ruke, i to cijela desna, a ostao mu je tek manji dio lijeve ruke iznad lakta. Kad su mnogi pomislili da je tu kraj njegovom normalnom životu Zvonko je, uz veliku upornost, završio osnovnu te srednju upravnu školu i to, zanimljivo, bez ikakvih pomagala i bez specijalne nastave, tj. u redovitom školovanju s drugom djecom.
Mnogi će se pitati kako je to uspijevao, a odgovor je jasan - Zvonko cijelo vrijeme piše ustima, a rukopis mu je tako dobar kao da piše rukom. Stoga nam je to vrlo rado i pokazao te je na brzinu i napisao pozdrav Večernjakovim čitateljima. No, to je samo početak te nevjerojatne priče, jer je Zvonko pravi fenomen u još mnogim stvarima. Iako nema niti jedne ruke on vrlo spretno vozi bicikl, a oni koji to vide prvi put ostaju zapanjeni jer u vožnji koristi samo taj mali preostali dio lijeve ruke.
Nikad nije imao nezgodu s biciklom, kojim je prije rata znao voziti od svoga Kaknja do Kiseljaka, a to je udaljenost oko 50 kilometara. I sada je često na biciklu po Čapljini, pa vozači ne mogu vjerovati svojim očima kad ga susretnu na cesti. Uz bicikl Zvonko bez ikakvih pomagala vozi i automobil, a 1997. godine položio je i vozački ispit. Da stvar bude čudnija, automobil ne mora biti preuređen za invalide pa Zvonko bez ikakve muke vozi obične aute.
Ma, vozio sam ja automobile i po cijeloj BiH, Hrvatskoj i Njemačkoj, odakle sam i dovezao "mercedesa". Budući da imam urednu vozačku dozvolu s našim policajcima nemam problema, ali njemački su dosta stroži pa sam ih na razne načine morao izbjegavati govori nam Zvonko dok spretno mijenja brzine u automobilu. Uz pisanje ustima te spretnu vožnju bicikla i automobila Zvonko spretno rukuje i mobitelom, a pravi je majstor i u kuhinji, gdje i bez ruku zna napraviti prave specijalitete u čemu, kako nam je rekao, ne zaostaje ni za ženama.
Dugačkom popisu podviga toga čovjeka treba dodati i podatak da je prije rata pa sve do 1993. godine bio višestruki prvak bivše države, ali i BiH, u stolnom tenisu te atletici. Na upit ima li išta da ne zna ili ne može napraviti Zvonko nam je kratko odgovorio "ne", a zanimalo nas je odakle onda crpi toliku volju za životom i takvu spretnost, na što je odgovorio:
Nikad nisam patio zbog činjenice da sam invalid, i to me je održalo u životu. Ljudi, kad me ugledaju, najprije me podcijene i pomisle da sam bespomoćan, a kad me samo malo upoznaju onda slijedi divljenje, pa i šokiranost. Vjerujte mi da i sâm ne znam odakle mi sva ta spretnost, jer i bez ruku sasvim normalno odrađujem sve poslove i obveze, ma koliko god to djelovalo nezamislivo.
I zaista, nema niti jedne prepreke za toga hrabrog čovjeka koji je oprao dosta rublja, i to nogama, a na kupanju, primjerice, pliva kao da ima obje ruke. Stoga se o njegovim sposobnostima može napisati i knjiga, a za Večernjak je rado pokazao samo dio onoga što može savršeno napraviti uraditi unatoč teškom invaliditetu.