Pred Zvonkom Bušićem je nova bitka nakon puštanja iz zatvora i povratka
u Hrvatsku. Nakon 30 godina iza zatvorskih rešetaka u najstrožim
američkim zatvorima, gdje je svaki dan tanka nit između života i smrti,
Bušić će se morati suočiti s vanjskim svijetom, koji je u svakom
pogledu drukčiji od onoga koji je ostavio kad je zatvoren. Štoviše, on
će u Hrvatskoj biti jedinstven primjer čovjeka koji je u zatvoru
proboravio, bez prestanka, čak 30 godina pa, zapravo, nitko točno ne
zna kako će teći njegovo prilagođavanje novoj situaciji koja je
neizbježna.
Nije kriminalac
Ravnatelj zagrebačke Psihijatrijske bolnice Vrapče prof. dr. Vlado
Jukić također to potvrđuje.
Znamo da čezne za slobodom. On ipak nije kriminalac po sebi, on
ne pripada po svom habitusu zatvorskoj populaciji. Dogodila se nesreća
i smrt policajca i o tome nema rasprave jer to je kazneno djelo. Ali
takvi ljudi kao Zvonko, koliko god bili u zatvoru, nikad se nisu niti
se mogu poistovjetiti sa zatvorskom populacijom. Iako je bio u zatvoru,
on je cijelo vrijeme bio eksteritorijalan. Njegovi su interesi bili
drukčiji nego interesi prosječnog zatvorenika, koji gleda kako
preživjeti dan, kako nešto smuljati, prošvercati, pobjeći... Njegova je
orijentacija bila praćenje svjetskih političkih zbivanja pa je na ovoj
razini, duhovnoj, bio u vanjskome svijetu, kad je već tjelesno bio
odvojen. Na neki način, pripremio si je put i mislim da će se ipak
snaći drži dr. Jukić
Po njemu, vrlo su važni intelektualni i emocionalni kapaciteti pri
prilagođavanju i odnos prema onome gdje se vraćaš. Nemoguće je uklopiti
se ako prema tome netko ima negativan stav.
On se, zasigurno, želi uklopiti u socijalnu sredinu. Jasno da je
vrlo važna potpora najbližih, supruge, rodbine, sredine, iako bi moglo
biti i nesporazuma s ljudima s kojima je prije 30 godina komunicirao.
Ipak je on bio u zatvorskoj instituciji i, koliko god imao pogled prema
van, ipak je bio zakinut u ljudskoj komunikaciji. Imao je informaciju,
ali nije imao odjek svoga mišljenja i stava, a ljudi se mijenjaju prema
tome odjeku. Moglo bi se dogoditi da bude zatečen čak i onim tko mu je
nekad bio najbliži. Jer ti su ljudi zbog razvoja društva s vremenom
otišli u neke druge sfere pa će možda zamijetiti kako više nitko ne
razmišlja kao on kaže ravnatelj Vrapča.
Promjene u društvu
U 19. te početkom 20. stoljeća vratiti se nakon dugogodišnjeg zatvora u
život i sredinu bilo je znatno lakše. Kad bi, primjerice, netko iz
ruralne sredine otišao u zatvor, nakon što bi se vratio, sve je bilo
gotovo isto. Ljudi su jednako orali, samo su postali stariji, ali sve
su to bile obitelji koje su se mogle prepoznati.
Nekad su se bivši zatvorenici lakše prilagođavali vanjskome
svijetu zbog sporijih promjena u društvu. Prije 30 godina nije bilo
PC-a, mobitela, nije svatko imao TV ili automobil. Danas je to
uobičajeno. Stoga je prilagođavanje danas ljudima kao što je Zvonko
puno teže. Tu su mediji, promijenili su se pogledi, sasvim su se
promijenila moralna načela. Tako se prije 30 godina nije moglo dogoditi
da u 23 sata učenik bude izvan kuće, a danas oni u to vrijeme tek
izlaze. To su sve promjene koje čovjek zatječe. Kad se bude sudario s
tim promjenama, možda će se osjećati kao stranac. Moglo bi se to
promatrati kao fenomen dolaska u drugu kulturu, primjerice, iz afričke
u europsku opisuje dr. Jukić.
Takav sudar s nepoznatim može dovesti do svakojakih posljedica. Može se
javiti nervoza, napetost, anksioznost, osjećaj nesigurnosti, pa i
depresija, a bilo je i onih koji su se čak i ubili jer nisu vidjeli
izlaz.
Hoće li Zvonku trebati psihijatrijska pomoć? Dr. Jukić smatra da
psihološko-psihijatrijska pomoć treba onima koji osjećaju potrebu za
njom.
Ljudska podrška
Svakako mu treba ljudska pomoć i podrška. A kad se govori o
ovakvoj dubljoj pomoći, to onda podrazumijeva da osoba u sebi ima neki
defekt. Nikad ne bih unaprijed rekao da nekome treba takva pomoć makar
on bio izoliran i 30 godina. U tome sam, u najmanju ruku oprezan, i ne
volim unaprijed nuditi pomoć iako je to danas moderno 90 posto
psihijatara i psihologa odgovorilo bi da mu treba pomoć. Ja u prvom
redu gledam normalne kapacitete i što čovjek može učiniti sam
naglašava dr. Jukić.
Činjenica je, međutim, da Bušić godinama u zatvoru gotovo nije spavao.
Stoga naš stručnjak drži da će mu zbog toga zacijelo trebati pomoć.
Nesanica je najčešće simptom nečega. Ona može biti posljedica
depresije, psihoze, anksioznosti, različitih psihičkih poremećaja,
životnih briga... San je fiziološka potreba čovjeka. Ako se nesanica
nastavi, onda će mu trebati pomoć kako bi se vidjelo koja joj je
osnova smatra dr. Jukić.
Kad je riječ o savjetima, dr. Jukić ih izbjegava davati ako ga nitko ne
pita za njih. Bušiću tek poručuje da treba normalno živjeti jer, kad je
uspio preživjeti 30 godina, sve bande, i još pisati pisma, uvjeren je
da ima potencijala i za prilagođavanje novom životu.
Živci kao minska polja
Zvonko je prvih 15 godina spavao kao beba. No, problemi sa snom počeli su nakon osamostaljenja Hrvatske, kad su mu svi govorili da će biti pušten. Stalna je neizvjesnost učinila svoje, o čemu je pisala supruga Julienne u knjizi “Ljubavnici i luđaci”: “Mjeseci su se pretvorili u godine, živci su mu se pretvorili u minska polja koja redovito eksplodiraju, bez upozorenja... Tjednima, mjesecima nije spavao, osim ponekad kojih pet minuta, pola sata. Što manje spavaš, to gore za tvoje živce... Tvoj se mozak počinje gubiti, a koncentracija se raspada.”