Ima mjesta za još desetke Barbara Bešenić, pisale su 2006. godine novine, uvijek raspoložene podržati pozitivnu poduzetničku atmosferu odajući priznanje uspješnoj menadžerici koja je nanjušila da je PET ambalaža posao 21. stoljeća i pokrenula tvrtku BBS. Nije se nakon toga, kao i obično, čulo za desetke Barbara. Samo je jedna bila i ostala ‘kraljica otpada’, samo je jedna u tom poslu shvatila da hrvatska država uvijek daje onome tko od nje zna uzeti i samo je jedna zasad pod istragom čekajući rasplet svoje priče i gledajući zidine svog nedovršenog dvorca, koji je gradila bez potrebnih dozvola, kako se razvlače po medijima.
– Tu se vrti veliki novac – tvrdio je u istim tekstovima Vinko Mladineo, direktor Fonda za zaštitu okoliša i njezin – ponovno uhićeni – sudrug u marifetlucima. Jer prema sumnjama USKOK-a, Bešenićka je u papirima prikazivala fiktivni otkup PET ambalaže, a zapravo uz blagoslov svojih pajdaša izvlačila novac iz Fonda, dijelila ga s njima i trpala u svoj džep.
– Nisam znao da je Barbara Bešenić bila u zatvoru krajem osamdesetih godina zbog mjenične afere, koja je u stečaj odvela tvrtku Vartilen – opravdavao se biskup varaždinski Josip Mrzljak, nakon što je otkriveno da je i Crkva vjerovnik BBS-a, i objašnjavao da je 18 milijuna kuna crkvenog novca dano Bešenićevoj nakon slučajnog susreta u crkvi sv. Josipa u Varaždinu.
– Tako smo razgovarali, upoznali se i to je to – kaže biskup, kao da je najnormalnija stvar na svijetu slučajnom znancu dati milijune kuna i onda Boga moliti da od 18 nekom ‘poduzetničkom’ čarolijom nastane 56 milijuna. Uostalom, gospođa je u socijalizmu vjerojatno robijala iz političkih razloga, on ju je mogao znati samo kao časnu zastupnicu HDZ-a.
– Svi smo u Krapini znali kaj se radi na Maclju. Pa poglejte im samo kuće – kažu Zagorci, prepričavajući kako se meso istovarivalo iz hladnjača direktno u automobile carinika ako vozač nije želio da za kaznu dane provede čekajući na granici. Nisu u Krapini nimalo iznenađeni masovnim hapšenjem carinika i policajaca, koji su godinama – ugledavši se na svog šefa Barišića – granični prijelaz smatrali svojom prćijom i gradili kuću na kuću, vikendicu na vikendicu, klijet na klijet pred očima svojih susjeda, ne mareći za zakone niti strahujući od vlasti. I zašto bi? Nisu li njihovi zaštitnici bili upravo u toj vlasti. Ako je Barišića štitio osobno Sanader zbog neke svoje koristi, neće li i neki njihov zaštititi njih pa će i oni njemu ako treba nešto dati? Nije Bešenićkin kriminal ni jedini ni najveći u Hrvatskoj niti su carinici s Maclja najgori primjerci svoje branše.
Na koncu, to su samo još dvije u beskonačnom nizu afera koje predugo zatrpavaju hrvatske građane ne dajući im da dišu i koje još jednom pokazuju da su svi bili umreženi sa svima, da nikada nije bio problem uvući političare, ministre, carinike, poreznike, policajce, svećenike u svoje poslove. Uvijek se u ovoj zemlji sve događalo pod političkim patronatom, mnogi političari su se nažalost profilirali u visoke pokrovitelje svega najgoreg: od uzimanja državnog novca do obične pljačke na granici. Oni su doveli do toga da korupcija i pljačka zvuče gotovo kao fine i benigne riječi u odnosu na vulgarno razbojstvo kojem su često stajali na čelu, a još češće puštali da se odvija pred njihovim očima, šuteći o drugima da bi se šutjelo o njima. Pokazali su najprostiju gramzivost ne mogavši odoljeti baš ničemu. Moglo ih se kupovati za kilo janjetine i za kavu od 50 tisuća eura, za peku i za jahtu. Godinama šireći nepoštenje iz svojih redova i ne kažnjavajući očiti kriminal gradili su zapravo korumpirano biračko tijelo. Puštajući da se krađe, mito i prijevare ugnijezde i u najsitnije društvene pore računali su da će na kraju cijeli narod učiniti nepoštenim kao što su sami, vezati ga tako uz sebe i biti sigurni da će iz mandata u mandat moći računati na (nepoštenu) vlast.
Pokrovitelj svih ZALA u Hr zločinački ADZe.