Kad su se prošle godine masovno prodavale dionice najveće hrvatske telefonske kompanije, nazvao me brat i pitao hoću li ih i ja kupiti. Rekao sam mu da se još nisam odlučio, ali da ću ih vjerojatno uplatiti. Kad ćeš uplatiti, kad je za uplate ostao još samo jedan dan! Ne brini se ti ništa, ako se odlučim, neću zakasniti.
Znao sam, reagirao je tonom u kojem su se miješali šala i očaj, da ću nastrugati (rekao je jedan sočniji izraz, ali taj nije za novine)! Dok su drugi kupovali i profitirali, ja sam čekao, a sad kad sam napokon i ja uložio neku lipicu, sad će sigurno sve otići k vragu! A i ti sigurno imaš dobar razlog što još nisi kupio! Ma, nemam nikakav osobit razlog, jednostavno još nisam kupio, ali kupit ću!
Sad, jesam li ili nisam kupio, neću reći, jer ne želim imati posla s burzovnim nadglednicima. A, nije ni bitno. Bitno je da se bratov strah pokazao opravdanim. Dionice koje je kupio, kao i one koje su kupili drugi, naglo su se strmoglavile. Mnoge od njih pale su i ispod nabavnih cijena. Pa su opet porasle, pa pale. I, tako, gore-dolje, dobitak-gubitak, slatko-gorko, iz burzovne je drame izronio neobičan stvor: vitez mali dioničar! Neispavan, izmučen, pun masnica, polupraznih džepova, ali ipak zadovoljan.
Jer dok se burza tresla, a njegovi ulozi topili, on je spoznao što se s njim i oko njega događa. Nazvali mi to što mu se dogodilo kapitalizmom ili slobodnim tržištem, ili kako drugačije, njemu je svejedno. Bitno je da je naposljetku shvatio da je vrijeme kad je u proklamacijama sve bilo njegovo, a kad je stvarno mogao odlučivati samo o nabavci svinjskih polovica zauvijek prošlo.
Vitez mali dioničar sad zna da njegovo može biti samo ono što sam može zaraditi (i u viteškom natjecanju osvojiti), što sam može kupiti i sam steći. Kao što i zna da sve što može zaraditi (i u viteškom natjecanju osvojiti), kupiti i steći, sam može i izgubiti. Sve s čim sigurno može računati jest samo nesigurnost!
Ne zvuči baš najbolje, no kad se sjetimo cijene koju smo plaćali za razglašenu materijalnu sigurnost u tzv. socijalizmu (a cijena je bila: jezik za zube!), nesigurnost se može shvatiti i kao negacija neslobode. Vitez mali dioničar slobodno odlučuje što će i kako će, uključujući i odluku da neće poduzimati ništa, da će mirovati u sigurnosti koju si može priuštiti.
Burza (život) je stresna, ali i uzbudljiva. Dakako, za uspješno sudjelovanje nužna je i dobra oprema (znanje), pa i solidna priprema (iskustvo), no iznad svega je ipak srce u junaka. Bez odvažnosti nema napretka, kukavičluk vodi u propast, nije li to prvo što je naš vitez naučio u burzovnoj drami u kojoj se našao? U četiri riječi: sloboda i dobri živci!
Baš si me utješio!, reći će moj brat kad ovo pročita. Pa i jesam, jer ni on, ni itko koga poznajem, a bogme ni ja, nismo ništa izgubili! Dapače, dobit ćemo i dividende.