Vjernici i nevjernici

I u SDP-u kao da se nešto stubokom promijenilo glede izbora za predsjednika države. Već se spominju trojica kandidata. A s obzirom na to da su izbori još dosta daleko, vjerojatno će uz Zlatka Komadinu, Ivu Jospovića i Ljubu Jurčića biti još voljnih da probaju postati predsjednicima.

Do stranačke nominacije nekoga od spomenutih, ili nekoga novoga, najvjerojatnije predstoje stranačka korteširanja, uvjeravanja i lobiranja. Možda će samo tegobnijim od tih natezanja biti uvjeriti birače da je taj stranački izbor ujedno najbolji za Hrvatsku, pa i najhrvatskiji, s obzirom na to da je i SDP-u dugo trebalo da bude prihvaćen kao nepobitno hrvatska stranka. Premda se s predsjednikom SDP-a Zoranom Milanovićem počesto i nije za složiti, njegov trijumfalni uzvik, nakon što je Željko Sabo izabran za gradonačelnika Vukovara, da je to potvrda SDP-a kao nacionalne i patriotske stranke, doima se točnim.

Jer do sada je SDP u Vukovaru mogao tek maštati o pobjedi. SDP je vukovarskoj većini očito bio premalo i nacionalnim i patriotskim. Usprkos zlobnoj primjedbi da je Sabo “pobijedio zahvaljujući srpskim glasovima”, njegova je pobjeda ipak dokaz da se nešto bitno promijenilo i u biračkoj psihologiji i u SDP-u. Još prije nekoliko godina SDP je u Vukovaru bio marginalnom strankom sumnjive prošlosti. A čini se da se nešto promijenilo i u stranačkoj psihologiji. Jer, ne tako davno bilo je nezamislivo, nespojivo sa stranačkom tradicijom, a i s njezinim poznijim “boljim običajima”, da članom stranke bude neki praktični vjernik.

Pogotovu je bilo nepojmljivo, i stranačkim mandarinima i tzv. običnom puku, da bi SDP-ovim izbornim kandidatom mogao biti čak netko tko je studirao teologiju, kao novi vukovarski gradonačelnik. Svojevrsna psihološka i svjetonazorska revolucija, koja je marksističku dogmu “religija je opijum za narod” preokrenula u neutralni stav da je vjera “osobna stvar svakog pojedinca”, počela je u Zagrebu. Vođa te mini revolucije bio je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. 
On je počeo lutherovsku reformaciju stare komunističke dogme o vjeri. Bandić je valjda bio prvi esdepeovac koji je prestao biti komunistički ateist, a postao socijaldemokratski vjernik.

Bandićevi, možda i javno isplanirani odlasci u crkvu, stvarali su dojam da se i u nekada nevjerničkoj stranci može biti vjernikom. No od toga je javnog dojma valjda jedino politički profitirao Bandić. Po svome je manifestnom vjerništvu postao našim netipičnim socijaldemokratom. Premda i dalje za sebe tvrdi da je socijaldemokrat, on je danas – ako za njega kao političara uopće vrijede politološke kategorije – više nekakav kršćanski socijalist nego socijaldemokrat. Pa pitanje je koliko je i sam SDP-ov vrh socijaldemokratski. Do danas je valjda jedinim neospornim SDP-ovim socijaldemokratom – Antun Vujić.

Jesu li pak spornim socijaldemokratima – Slavko Linić, Ingrid Antičević-Marinović, Davorko Vidović, Željka Antunović, Marin Jurjević...? Dok je Bandić svoj eklekticizam dovodio do teorijskog kraja, definirajući ga kao “zagreboljublje, domoljublje i čovjekoljublje”, tegleći svijeću da je zapali kod Kamenitih vrata te tako zahvali Majci Božjoj za pobjedu, to ni ideološki zagriženijim esdepeovcima nije bilo neko iznenađenje. Jer je Bandić i do tada rado isticao da su vjersko i nacionalno dio njegova identiteta. Ali, kada je i Milanović postao “nacionalno svjesnim”, vjerojatno su se zabrinuli.

Da je netko samo prije desetak godina za SDP javno rekao da je hrvatska i patriotska stranka, stranački bi ga zagriženjaci vjerojatno prijeko gledali. Tada se jedino Bandić trudio pokazati patriotskijim, vjerskijim i nacionalnijim od svoje stranke. Bandić je na tome stvorio svoj politički kapital. On je egzemplar “udrobljenog” koje je svjetonazorski šire od stranačke stege. To što mu u stranci nevoljko toleriraju, birači mu rado honoriraju. To što u SDP-u možda svojim predsjedničkim kandidatima rado honoriraju, moguće je da birači i ne toleriraju.