Nisam mislio da ću imati prigodu braniti kardinala Josipa Bozanića. No ovakva prilika doista se ne propušta. Zapravo, riječ je o neprilici, nepravdi i neshvatljivo uvredljivoj etiketi kojom je kardinal Bozanić, čelni čovjek Katoličke crkve u Hrvatskoj, žigosan kao “homofob godine”. Na stranu sad što te etikete nastaju u nečijoj prljavoj i natražnjačkoj radionici po načelu “turam, guram, al’ neće da uđe moja noga u cipele tuđe”, guranje Bozanića na mjesto najnesnošljivije, najisključivije i najrigidnije osobe u državi više je od optužbe njega kao pojedinca, to je optužba adresirana na cijelu Katoličku crkvu i većinski dio naroda koji se osjeća i živi katolički. Međutim, da je ta etiketa ostala usamljena i sama tijekom ovogodišnje homoseksualne parade metropolom, nimalo ne bi imala onu snagu koju je dobila uparivanjem dva još nevjerojatnija događaja. Prvi je izjava dr. Sanje Musić Milanović (premijerove supruge) da se gay paradi pridružila zbog toga što je na vjeronauku učila o solidarnosti, a drugi “izjava” psa Bobe u nama konkurentskim novinama da “podržava prava homoseksualaca među svim živim bićima na svijetu”. Obje izjave, ona dr. Musić i psa Bobe, isključivo su plasirane radi iskrivljavanja stvarnosti, tj. svjesnog slanja krivih poruka njihovih kreatora, ne zato kako bi unaprijedili prava i tobožnju ugroženost homoseksualnih osoba, nego da ponize i omalovaže sve ostale koji homoseksualci nisu i ne kane biti.
Da se razumijemo, “izjava” psa Bobe notorna je glupost, na koju se eventualno moglo osvrnuti Hrvatsko novinarsko društvo, koje se oglašava i na manje laveže, jer urednički i novinarski posve izlazi iz standarda, što je i vlasniku toga medija signal da bi dežurnu ekipu od ovoga vikenda mogao barem poslati na odmor, ako ne i na stručno promatranje.
Izjava “premijerke” Musić znatno je opasnija. Crkva, naime, na vjeronauku ne uči da je homoseksualizam pozitivno, prirodno i bogougodno stanje (osobito ne homoseksualna praksa) i to svaki vjeroučenik mora znati. Ona pritom pazi da nikada ne osudi čovjeka kao osobu (poštujući čovjeka, naprosto, kao sliku Božju), ali osuđuje homoseksualne čine kao grješne i tu nema dileme. Pritom, dakako, nikako ne odobrava zakonitost veze između osoba istoga spola, što znaju i oni koji nikad nisu ni omirisali vjeronauk. S kime se, onda, solidarizirala vjeroučenica Musić?
Budući da dr. Musić ima tako visok društveni status, Crkva bi, sa svoje strane, hitno morala preispitati njezino znanje i poimanje crkvenog nauka, kako sama ne bi bila u kušnji upasti u krivovjerje. Valjalo bi čak otići i tako daleko da se vidi tko su bili ti vjeroučitelji koji su maloj Sanji u crkvi (jer u socijalizmu nije bilo vjeronauka u školi) predavali takav liberalni vjeronauk po kojemu se i sa stanjem grijeha može solidarizirati. Naime, ako je tome doista tako, onda svaki grijeh sam po sebi postaje relativan i solidarizirati se moguće i s onim najvećima i najtežima. I tvrditi pritom, dakako, da upravo tako poučava Crkva. A to u svijetu božanskih zakona i zapovijedi nikako ne može biti i opstati. U ovozemaljskom još prolazi. Pa se s lakoćom kroje zakoni po mjeri političkih i društvenih elita, kojima pripadaju i dr. Musić i pas Bobo. I relativiziraju stvarnost do besmisla. U kojemu onda ni etiketa homofoba kardinalu Bozaniću nije nikakav krimen. Pas Bobo bi rekao: “Pošteno ju je svojim autentičnim poučavanjem crkvenog nauka zaslužio!”