Vjerski obredi postali prostor za širenje strahova i antagonizama

Tko tebe džamijom ili zvonikom, ti njega stećkom ili kamenim ljiljanom, ovako bi se kad su u pitanju politički, religijski odnosi u Mostaru mogla u izmijenjenom obliku parafrazirati poznata biblijska rečenica: “Tko tebe kamenom, ti njega kruhom”! Upravo kad prosječan stanovnik Mostara, okupiran svakodnevnim brigama o održavanju gole egzistencije, pomisli da je era ratovanja religijskim simbolima u ime nacionalnog i dnevno-političkog provizorija, koji se u punoj širini na prostoru Mostara, očitovao gradnjom brojnih džamija, križeva, visokih zvonika, napokon gotova, iz podruma vjerskih institucija iziđe netko koji pod krinkom duhovnosti, spasa duša i vjere, krene sijati takvu prizemnu mržnju koja para uši iole dobronamjernom vjerniku, stanovniku grada na Neretvi. Za takvo, rječnikom Haaškog suda kazano, “selektivno, verbalno granatiranje” ljudskog mozga, onima čiji je životni poziv širenje ljubavi i tolerancije, uz medije ponajviše služe vjerski obredi. Što veći i značajniji obred, to veća verbalna paljba, protiv drugih i drukčijih. Iako su dežurni sijači straha eminentni svim religijskim taborima, posljednjih mjeseci pa i godina, u ovoj nereligoznoj disciplini ističe se mostarski muftija Seid ef. Smajkić.

Uz potporu hijerarhijski nadređenih vođa, muftija Smajkić, čiji je duhovni habitus, zbog nekih grijeha iz razdoblja bivše SFRJ, u najmanju ruku upitan, straši svoje vjernike pričama o njihovom nestanku i progonu. Njegova obraćanja ne vrve eufemizmima, već otvorenim militarizmima, koji su po svojoj sintaksi identični onima koji su izgovarani početkom krvavih devedesetih prošlog stoljeća. Smajkićeva rečenica: “Mostar je bošnjački grad i svi koji misle i rade drukčije imat će s nama probleme”, vrlo je jasna i tjeskobna. Ova izjava sigurno je stigla do ušiju onih koji organizirano ili spontano ratuju spomenicima, vjerskim objektima, uvredljivim grafitima, ali i golobradih mladića koji za vrijeme gradskog derbija Zrinjski - Velež uzvikuju parole “Ubij baliju” ili “Kolji, kolji Ustašu”, čije ratne pokliče osigurava kordon specijalne policije. Nije vrijeme za moraliziranje, ni licitiranje o suživotu, bratstvu - jedinstvu..., koje na svojim sesijama forsiraju od Vlada sponzorirane nevladine organizacije. No, jest vrijeme racionalizma, analize, tko, zašto i zbog čega puno opipljivijim brigama opterećenom Mostaru širi uvredljivu retoriku?

Nitko ne osporava pravo na javno mišljenje. No, kad vjerske vođe krenu kritizirati odluke najviše sudske instance u državi (Ustavni sud BiH), logično se zapitati je li to zalaženje u temeljne postulate sekularne države. Upravo je Smajkić pozivao na nepoštivanje odluka Ustavnog suda, o izmjeni starog nametnutog Statuta za Mostar. Slične izjave u nekim prošlim vremenima poput Smajkićevih stizale su, da budemo iskreni, s oltara katoličkih redovnika. Početkom devedesetih “zaštitu” svojih vjernika i naroda u nabrijanim govorima prizivali su pravoslavni svećenici. Hutbe i propovjedi dio su uzvišenog vjerskog obreda, a ne širenje antagonizama. Ovom problematikom trebaju se baviti na nekoj od sjednica čelnici Vijeća za ekumenizam i međureligijski dijalog BiH.