Što povezuje Andersa Bouvina, Damira Skendera i Ivana Kovačića? Švedski bankar, osječki direktor i gradonačelnik Omiša i ne poznaju se, a moguće je da nisu ni čuli jedan za drugog. Veže ih to što su proteklih dana nakratko bili protagonisti nepovezanih kratkih vijesti iz kojih smo doznali da se i danas obnašajući visoke odgovorne funkcije istovremeno može biti i moralan, pošten, socijalno osjetljiv i uspješan. Bili su junaci za jedan dan i vratili se u svoju anonimnost. Oni pripadaju onoj vrsti koja radi u tišini i ne razmeću se uspjesima.
Švedski bankar ne uzima bonuse, a dobar dio dobiti, ako je ima, dijeli radnicima. Poslovna filozofija i rast banke zasnovani su na prirodnom rastu, a ne špekulacijama. Jedan je od postulata i blizak odnos s klijentima i vjernost prema njima kao temelj dobrog poslovanja. Bouvin je atipičan bankar ne samo za Hrvatsku, a njegova filozofija bez gramzivosti sa zadovoljnim zaposlenicima i klijentima uz sasvim pristojan profit banke za Lijepu našu znanstvena je fantastika. Iako radi potpuno suprotno današnjoj praksi, banka mu je jedna od stabilnijih u Europi, nije bila pogođena krizom, a prvih devet mjeseci prošle godine bila je u plusu milijardu funti. Kada su ga otkrili, šokirani mediji predstavljali su ga uz naslove: “Postoji i ovakav bankar!”
Je li taj direktor sišao s uma?
Damir Skender, dugogodišnji menadžer osječke Saponije, dogovorio je s tamošnjim sindikatom novi kolektivni ugovor za sljedeće tri godine. Potpisao je da radnici zadrže sva stečena prava te da će isplaćivati materijalna prava kao što su darovi djeci, božićnice, potpore, troškove prijevoza, a čak su i povećana materijalna prava radnika u odnosu na otpremnine pri odlasku u mirovinu i u slučaju smrti radnika. I osnovica plaća će rasti 3,3 posto. Vjerojatno se u Hrvatskoj mnogi križaju pitajući se je li taj direktor sišao s uma. U općem trendu smanjivanja radničkih prava ovakva vijest zvuči više kao prvoaprilska šala. Ali vijest je istinita, taj uspješni menadžer napravio je nešto u suprotnosti s trendovima, a usput mu tvrtka posluje pozitivno i uspješan je izvoznik. Radnici su zadovoljni, a Skender je valjda jedan od rijetkih koji vjeruje da je i to jedan od uvjeta za uspjeh.
Ivan Kovačić uspio je pak za sedam mjeseci gradski dug od 31 milijun kuna smanjiti za čak 9,5 milijuna. Kovačića nije trebalo nagovarati da se riješi nepotrebnih troškova. U Omišu su čak i vatrogasci imali službeni audi. Gradonačelnik ga je prodao, a riješit će se i svoje službene škode kako bi se završio gradnju vrtića. Plaće čak nije smanjivao, samo krešući sulude troškove uštedio je gradske milijune na veselje omiških poreznih obveznika. Nešto slično poput metkovskog mu kolege Bože Petrova. Prezaduženost je u Hrvatskoj obično rezultat bahate rastrošnosti političkih moćnika, a ljudi poput Kovačića i Petrova kao da su stigli iz neke druge galaksije. Neki su stoga još sumnjičavi prema njima i ne vjeruju da je istina sve to što pričaju.
Moralni bankar, socijalno osjetljivi menadžer i pošteni, odgovorni političar vrsta su koja izumire te svako otkrivanje takvoga u Hrvatskoj izaziva potpunu nevjericu. Stoga su njihova djela opisana uz naslove “Čudo u Omišu”, “Vjerovali ili ne” ili “Je li to moguće”. Oni su kao neki kuriozitet i incident, nešto u što malo tko vjeruje da je moguće. No čuda su moguća ponekad i u Hrvatskoj. Samo je pitanje hoće li ikada u Hrvatskoj Kovačić, Petrov ili Skender biti obična, svakodnevna vijest, a ne čudo za jedan dan.
>>Dnevnik 3 napokon uspio: prikazan je prilog o gradonačelnicima