Aktualna vlada Zorana Milanovića postigla je novi “rekord”. U anketi naši građani dali su joj novu školsku ocjenu i ona sada iznosi – 2,2. Ta dvojka na “polugodištu” ujedno je i najniža ocjena kojom su građani obdarili bilo koju od prethodnih hrvatskih vlada. Ocjena je, s vremenom bivala sve niža, sukladno porastu nezadovoljstva puka. S obzirom na to da i prema projekcijama same Vlade nije realno očekivati čak ni početak gospodarskog oporavka u iduće dvije godine njezina mandata, valja se upitati – znači li to da će i druga polovica mandata biti jednako neučinkovita. Hoćemo li izgubiti još dvije godine? Smijemo li izgubiti još dvije godine? Građani kažu – ne smijemo, gospodarstvenici kažu – ne, obrtnici kažu – ne.
Brzina kojom je ocjena Vladi tresnula do dvojke sugerira svima razumnima u Hrvatskoj da se moraju upaliti alarmi. Kao i u vrijeme neposredne ratne opasnosti, tako i sada, u vrijeme neposredne opasnosti od bankrota i rušenja cijelih sustava. No, ti grozni i sve lošiji podaci o hrvatskom gospodarstvu i stanju javnih službi i nisu najgora stvar. Najgore je što u Vladi nisu svjesni da su došli do kraja, do bezdana. U tom smjeru više ne smiju, niti mogu ploviti. Potvrda ovoj slici stiže, opet iz same Vlade, koja ne taji da, zapravo, one potrebne reforme – neće provesti. Drže se, valjda, stare teze da ona vlada koja pokrene reforme gubi iduće izbore. To više ne vrijedi. Naši će ljudi upravo podržati onu vladu koja ima “libida” da pokrene reforme.
I kada bi netko u Vladi imao jače izraženu sposobnost učenja i jači “periferni vid”, uočio bi primjere iz Njemačke, Austrije, Italije, zemalja koje, u boljoj situaciji od naše, pale alarme i – dogovaraju se kako dalje. Zašto? Pa zato što su, za razliku od naših, već naučili da nisu sebi svrha, nego je to preuzimanje odgovornosti za državu i standard. A u krizi dolazi do okupljanja jer tada se reforme mogu lakše provoditi nego kada vlast nema takvo savezništvo s oporbom. Niti ima poziva na savezništvo u nevolji.
U Hrvatskoj, jasno je, politički dogovor o stvaranju neke velike koalicije nije moguć. Pa Milanović s Karamarkom ne može ni kavu popiti. Milanović je na početku mandata, kako to već uobičajeno rade europski premijeri, pozvao oporbu na zajednički rad kada su reforme posrijedi, no poslije je svojim djelom pokazao da su te ponude bile isprazne. Karamarko je tada bio odgovorio da može, ali “počnimo s konsenzusom o pelješkom mostu”. Nikica Valentić, koji uporno, godinama pokušava probiti se u svijest svih tezom da je velika koalicija nužna i da bez nje nema izlaska iz krize, i sam svjestan praktične neprovedivosti plana, sada kaže: “Je li onda moguć dogovor svih parlamentarnih stranaka o reformama?” Znamo da u reforme, za što snage, pa ni ambicija ova vlada nema, trebaju ići ovi sustavi – zdravstveni, mirovinski, radno zakonodavstvo, regionalni ustroj i javne financije.
Ima li pameti da se ovakvi zadaci poslože, isplaniraju te potraži politički konsenzus svih. Ima li šanse da ovakva, logična ideja siđe s razine akademske rasprave. Bilo bi to čudo. Nažalost, takva čuda se u Hrvatskoj ne događaju. I tako je Vlada dobila dvojku na polugodištu. I nema panike. Valjda misle da će, u najgorem slučaju, ponavljati razred.